Učinkovitost Europske unije u smislu istraživanja i razvoja, inovacija i pohađanja obrazovnih institucija uglavnom zaostaje za glavnim konkurentima - Sjedinjenim Američkim Državama i Japanom. Unutar EU-a, nove države članice iz srednje i istočne Europe pripadaju u skupinu umjerenih inovatora. Kako je tehnologija ključna komponenta u inovacijskom sustavu 2. generacije, ovaj članak je posvećen raspravi o metodama transfera tehnologije koje primjenjuju inovacijski lideri u EU (npr. Njemačka i Finska) i identificiranje čimbenika koji mogu predstavljati glavni kamen spoticanja u načinu učinkovitijih inovacijskih postupaka u novim članicama EU (npr. sklonosti vlada za izravnim stranim ulaganjima koja privlači relativno jeftinu i kvalificiranu radnu snagu; sklonosti investitora za korištenjem know-how razvijen u svojim matičnim zemljama, izostanak rizičnog kapitala na raspolaganju za istraživanje i razvoj i transfer tehnologija, itd.). Kao što se situacija u novim državama članicama počinje mijenjati - plaće rastu i zemalje grade novu istraživačku infrastrukturu uz pomoć EU fondova – nove inovacije i TT paradigme ulaze na pozornicu. Raspravlja se o načinima suočavanja s novim izazovima - kao što su bolje upravljanje u području patenata, prošireno obrazovanje učenika u području inovativnih kompetencija i poduzetničkih vještina, dublje razumijevanje o poslovanju industrije za transfer tehnologije i poboljšanje pristupa kapitalu.