Ovim radom nastoje se istražiti neki mehanizmi u procesu otpornosti. Cilj istraživanja je utvrditi odnos rizika, zaštitnih mehanizama i razine sreće. Navedeni odnosi ispitivani su kod mladih, smještenih u odgojne ustanove, populacije izložene brojnim rizicima, s izraženim problemima u ponašanju, ali neistraženim drugim relevantnim razvojnim ishodima. Istraživanje je provedeno s prigodnim uzorkom od 118 mladih, smještenih u domove za odgoj Zagreb, Karlovac, Rijeka i Osijek te Odgojni dom Bedekovčina. Dob sudionika je od 14 do 18 godina (M=16.47, SD=1.21). Podaci su analizirani pomoću deskriptivne statistike, koeficijenta korelacije te hijerarhijske regresijske analize. Rezultati istraživanja ukazuju da je moguće govoriti o procesu otpornosti kod sudionika istraživanja jer su kod sudionika, prosječno, zadovoljena dva najvažnija kriterija za otpornost: visoki rizik i dobar ishod. Naime, sudionici procjenjuju vlastitu razinu rizika (velikih životnih događaja/stresora i svakodnevnih stresora) kao i razinu sreće u relativno visokim vrijednostima. Također, zaštitne mehanizme, za koje je u literaturi poznato da potpomažu proces otpornosti, procjenjuju vrlo visoko. Od varijabli rizika, samo je svakodnevni stres povezan (negativno) sa samoprocjenom sreće. Tri od četiri zaštitna mehanizma značajno su pozitivno povezana sa razninom sreće (individualni resursi te brižni odnosi s odgajateljima i prijateljima) dok brižni odnosi s obitelji nisu povezani s razinom sreće. Od svih navedenih potencijalnih prediktora, jedino individualni resursi imaju značajan nezavisni doprinos objašnjenju varijance sreće. Rezultati su interpretirani u skladu s relevantnim spoznajama na području otpornosti i subjektivne dobrobiti te su u skladu s time ponuđene smjernice za intervencije.