Prisutnost suvremenog čovjeka u virtualnom prostoru digitalnih medija i društvenih mreža neminovno implicira i aktivnu uključenost Crkve u »digitalnome svijetu« kao području novog naviještanja. Polazeći od te činjenice autori u radu analiziraju neke postavke tzv. digitalne antropologije, obrađuju zatim karakteristike navještaja vjere i uspoređuju ih s karakteristikama digitalnog okruženja, uz osvrt na mogućnosti komunikacije u virtualnom okružju. S obzirom na to da dinamika navještaja u »digitalnom svijetu« ima karakteristike misijskog poslanja Crkve, postavlja se pitanje inkulturacije – mogućnosti oblikovanja nove kulture – te načina na koje je moguće postojeće sadržaje pretočiti u digitalnu platformu. Budući da – kako piše papa Franjo – revolucija koja se događa u informacijsko‑komunikacijskim tehnologijama »predstavlja velik i uzbudljiv izazov, koji zahtijeva svježe snage i novu imaginaciju za prenošenje Božje ljepote drugima«, u radu se ukazuje i na važnost medijske pismenosti kao ključne vještine za snalaženje u digitalnom okruženju, jednako potrebne pastoralnim djelatnicima i samim vjernicima.