U ovom radu istražuje se religioznost mladih obzirom na dvije dimenzije: osobnu religioznost i izgradnju vlastite religioznosti. Uzorak je činilo 117 studenata triju generacija, koji su slušali izborni kolegij »Duhovnost i socijalno djelovanje« na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Kao metoda, korišten je strukturirani upitnik sa 126 pitanja (Ćorić, 1999.). Za potrebe ovoga rada uzete su 24 varijable kako bi se ispitale dvije navedene dimenzije. Grupa ispitanika bila je prilično homogena, te su se ispitivale statistički značajne razlike obzirom na način stjecanja religioznosti i socijalno porijeklo ispitanika. Rezultati su pokazali da ispitanici u velikom postotku vjeruju u Boga, povremeno prakticiraju svoju vjeru, ali im je nezadovoljavajuća izgradnja vlastite religioznosti. Način stjecanja religioznosti pokazao se statistički značajnim gotovo u svim područjima, a u nekim od područja i socijalno porijeklo. Mladi koji su od djetinjstva u obitelji odgajani u vjeri imaju najčvršće ukorijenjene religijske vrijednosti i njegovanje nekih oblika crkvene prakse, dok novoobraćenici više prakticiraju vlastitu religioznost i žele je produbiti. Tražitelji su na »putu« obzirom na jednu i drugu dimenziju.