Indijanske religije nisu tehnološke, one nisu filozofija civilizacije, već je filozofija društva konačnog otkrivenja. Sve je nastalo u vremenu koje se ne može izmjeriti, sve što je stvoreno je konačno i savršeno, red stvari i odnosa savršeno postoji: sile svemira, duhovi biljaka, životinja, prirode i ljudi. Savršenstvo je u čovjekovom poštovanju zakona prirode, odnosno svijeta duhova i svemira čija je konačnost u ravnoteži i harmoniji. Ovo je filozofija moći svemira i prirode koje pomažu nemoćnom čovjeku kroz darove koje mu pružaju: kiša, sunce, plodovi, biljke, životinje i dr., s tim da pokazuje zahvalnost i poštovanje. Ovdje čovjek nije iznad prirode, i svijet po ovoj filozofiji nije stvoren u slavu čovjeka niti je čovjek iznad prirode i svega onoga što u njoj postoji. U najboljem slučaju ravnopravan je sa svim pojavnim oblicima u prirodi i mora ih poštovati, pokazuje zahvalnost i tako održava sklad, ravnotežu i harmoniju. Za Indijance svijet nije samo fizičko mjesto već je i duhovni prostor u tom dvojstvu i prostoru čovjek svakodnevno hoda, oblikuje i usmjerava vlastiti život. Nesumnjiva je važnost ove religijske filozofije, posebno danas kada se svijet suočava sa nizom posljedica koje su nerješive jer su nastale kao rezultat grubog i bezobzirnog kršenja prirodnih zakona. Bespoštedna trka za profitom vidno razara milijunima godina podešavani i podešeni prirodni raspored i prirodne zakone i za posljedicu imamo ugrožen biljni i životinjski svijet, ugrožene eko sustave, a time je ozbiljno doveden u pitanje opstanak čovjeka i organiziranih društvenih zajednica na planeti.