Problemi u ponašanju djece i mladih razvijaju se u interakciji više različitih rizičnih i zaštitnih čimbenika koji se nalaze u pojedincu i njegovom okruženju. Slobodno vrijeme dio je mikrosustava pojedinca te kao takvo ima snažan odgojno-formativni i prevencijski potencijal. Ovaj rad ima za cilj dati pregled pojedinih teorija i recentnih empirijskih spoznaja o ulozi slobodnog vremena u suvremenoj prevencijskoj praksi. U radu se analizira organizacija i implementacija aktivnosti slobodnog vremena te njihov utjecaj na djecu, napose u dijelu strukturiranih i nestrukturiranih aktivnosti. Daju se neki od primjera kvalitetne prakse iz zapadnih zemalja te se kritički osvrće na hrvatsku praksu u ovom području. Navedene spoznaje stavljaju se u odnos sa suvremenom prevencijskom znanošću i pripadajućim empirijskim rezultatima koji idu u prilog važnosti slobodnog vremena u prevencijskim intervencijama.