Veliki potres 1667. godine u modernoj se historiografiji smatra jednim od ključnih događaja u povijesti Dubrovačke Republike, koji je imao višestruke društvene, gospodarske i političke posljedice. Uvide u to kako se ta katastrofa razumijevala u doba izravnog suočavanja s njezinim razornim posljedicama nude, između ostalog, književni tekstovi autora, među kojima su neki i sami bili žrtve i/ili svjedoci tragedije. Pritom su četiri kraće prigodne pjesme lamentacijskog naboja (pjesnika N. Bunića, P. Kanavelića, B. Bettere, M. Bunića) nastale kao neposredna reakcija na katastrofu već iste 1667. godine, dok su epilij Feniče Nikolice Bunića i povijesni spjev Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotića te dva latinska sastava (De laudibus serenissimae Reipublicae Venetae et cladibus patriae suae carmen S. Gradića i Proseucticon de terraemotu B. Rogačića) pisani u godinama kad je najveća kriza prošla. Pristupajući tim tekstovima iz perspektive teorije kulturne traume, rad se bavi reprezentacijom emocija povezanih s (post)traumatskim društvenim procesom obnavljanja zajednice. S tim u vezi ukazuje se da emocionalni scenariji što se uspostavljaju u djelima dubrovačkih autora prizivaju tipične prikaze prirodnih katastrofa u ranonovovjekovnoj Europi. Također, upućuje se i na specifičnu emocionalnu politiku traume te na s njom povezane emocionalne strategije putem kojih su promatrani tekstovi funkcionirali kao društveni medij procesuiranja kolektivne traume i tako u danim okolnostima pridonosili pragmatičnom usmjeravanju društvenog djelovanja.