Načelo lojalnog postupanja (ili dužnost članova na lojalno postupanje) shvaća se temeljnim načelom koje karakterizira članstvo u društvima osoba te sadržaj i opseg prava i obveza članova, predstavljajući glavnu smjernicu njihova ponašanja. Ishodište se načela primarno može pronaći u obveznopravnom institutu bona fides, zatim u očuvanju zajedničkog cilja društva, ali i u činjenici da se u društvima osoba pojavljuju pravni odnosi u kojima se u visokoj mjeri zahtijeva osobna suradnja te nesmetano uzajamno povjerenje. Ipak, specificiranje dužnosti na lojalno postupanje nije isključivo podložno objektivnim kriterijima, već se mora odrediti u svakoj pojedinačnoj situaciji. Budući da dužnost na lojalno postupanje ne predstavlja čisto teorijsko načelo, njezina povreda izaziva pravne posljedice različitih opsega, koje posljedice ovise o naravi povrede dužnosti. Također, primjena ovog načela ne može se isključiti. The duty of loyalty is understood as a fundamental principle that characterizes the partnership relations of each partner in the partnership. Furthermore, this duty represents the content and scope of their rights and obligations, serving as the main guideline for the partners’ behavior. Its origin can primarily be found in the legal institute of bona fide, as well as in the preservation of the purpose of partnership, but also in the fact that partnerships are based on legal relationships that require a high level of personal cooperation and unhindered mutual trust. However, the specification of the duty of loyalty is not exclusively subject to objective criteria but must be determined in each individual situation. Since the duty of loyalty is not merely a theoretical principle, violation thereof results in legal consequences of varying scope, which depend on the nature of the breach of duty. Furthermore, the application of this principle cannot be excluded.