Polazeći od teza da je ponašanje rezultat interakcije između pojedinca i njegove okoline, cilj je ovog rada ispitati u kojoj mjeri percipirana nepravda u društvu predviđa status počinitelja i status žrtve izravnih oblika (fizičkog i verbalnog) nasilja među vršnjacima, te može li percipirana brižnost biti zaštitni čimbenik za takva ponašanja. U istraživanju je sudjelovao 481 (51,1% djevojčica i 48,9% dječaka) učenik, prosječne dobi 13,8 godina. Utvrđeno je da su učenici češće žrtve i počinitelji verbalnog, nego fizičkog nasilja. Rezultati višestrukih regresijskih analiza pokazuju da su značajni prediktori viktimizacije muški spol (za fizičko) te slabiji školski uspjeh (za fizičko i verbalno nasilje). Dječaci su češće i počinitelji verbalnog i fizičkog nasilja, a o počinjenom fizičkom nasilju češće izvještavaju i stariji učenici višeg socioekonomskog statusa. Iako ispitanici u relativno visokom stupnju percipiraju prisutnost brižnosti odraslih osoba, ova varijabla nije utvrđena kao statistički značajan zaštitni čimbenik. Sudionici istraživanja procjenjuju da je nepravda u našem društvu relativno visoka, a oni koji percipiraju veću opću nepravdu u društvu češće su žrtve fizičkog i verbalnog nasilja svojih vršnjaka, dok su oni koji percipiraju veću nepravdu u školi češće žrtve verbalnog nasilja. Doživljena opća nepravda u društvu češće je povezana s počinjenim fizičkim, a doživljena nepravda u obitelji s fizičkim i verbalnim nasiljem prema vršnjacima. Zaključno je prezentiran teorijski model utjecaja percepcije nepravde na nasilno ponašanje i viktimizaciju.