Iako se ne smatra prvim piscem autobiografije unutar europske književne tradicije, Jean-Jacques Rousseau je tvorac prve sekularne autobiografije sa željom da pronađe ‘stabilizirajuće i sveobuhvatno jastvo’ (Anderson). On se ne okreće Bogu kao vrhovnom istinotvorcu već potvrdu za istinito pronalazi u samome sebi i čitateljskoj publici. Sva djela u njegovoj autobiografskoj trilogiji narušavaju konvenciju žanra, ali jednako tako neupitno pribadaju tradiciji autobiografskog izričaja (de Man). U Ispovijestima, prvom djelu u Rousseauovoj trilogiji, Rousseau se bavi pitanjem prijevare, a čitalac je uključen u igru istine i laži. Dijalozi se poigravaju multipliciranjem sebstva i na taj način otvoreno prokazuju autorove fikcionalizacije sebstva, upozoravajući na nemogućnost transparentnog autobiografskog izričaja. U posljednjm djelu u trilogiji, Sanjarijama usamljenog šetača, Rousseau se i dalje bavi svojim inicijalnim pitanjem ‘Što sam ja?’ i još uvijek ne može pronaći zadovoljavajući odgovor na to pitanje. Njegov autobiografski projekt završava u slijepoj ulici zato što svoje jastvo može izraziti jedino jezikom koji ga udvostručuje i multiplicira. Rousseauovi autobiografski tekstovi žele izreći istinu no ona ostaje sekundarna u odnosu na dramatizaciju sebstva. Diskurzivno ‘ja’ traži razloge za performativnim, a tekst generira krivnju kako bi opravdao traženje oprosta. Rousseau se autobiografskom izričaju okreće upravo iz razloga što se nada da pisanjem može fiksirati svoje jastvo te tako udara temelje kasnijim romantičarskim autobiografskim izričajima.