Vjeroučitelj je u službi religioznog odgoja. Religioznost je sastavnica njegove profesije. Uloga mu nije nimalo beznačajna. Polazeći od interesa psihologije za religiju i obratno, mi – izabravši kao polazište ovog rada dva psihologijska pravca (frojdovski i humanistički) – kroz njih proučavamo psihologijske potke religioznosti vjeroučitelja. Ukratko osvjetljavamo značenje pojmova reaktivnosti i proaktivnosti upućujući na Allportovu i misao nekih drugih psihologa slične antropološke orijentacije koji naglašavaju pozitivnost ljudske osobe kao i transcendentalne vrijednosti koje karakteriziraju religioznost uopće. Također evidentiramo i osvjetljavamo parametre koji označuju ova dva ključna pojma u njihovoj različitosti. Sagledavamo u kojoj mjeri religioznost vjeroučitelja – kako reaktivna tako i proaktivna – može utjecati na rezultate njegova svekolikog rada. Religioznost vjeroučitelja, ističemo, ima dobro uporište u proaktivnosti. Riječ je o stavu, ponašanju i stvaralačkom mentalitetu za koje plediramo i koji obogaćuju njegovu religioznu stvarnost.