Nakon što je godine 1878. Kneževina Crna Gora proširila svoje granice u kojima se našao određeni broj katolika u većinski pravoslavnoj državi, knez Nikola I. započeo je razgovore sa Svetom Stolicom, te s njom 1886. potpisao Konvenciju kojom su osigurana prava katolika u Kneževini. Konvencijom je zajamčena sloboda ispovijedanja katoličke vjere, obnovljena je Barska nadbiskupija, uređeno je imenovanje župnika i vjeroučitelja, priznata je valjanost mješovitih ženidaba, a 1887. dopušteno je bogoslužje na staroslavenskom jeziku. Gubitkom samostalnosti godine 1918., Crna Gora je kao ugovorna strana prestala postojati, zbog čega je Konvencija de facto prestala vrijediti. Konkordat iz 1935. kojim je Sveta Stolica nastojala osigurati prava katolika u Kraljevini Jugoslaviji je propao. U komunističkoj Jugoslaviji zbog neprijateljske odijeljenosti Crkve i države, položaj Katoličke Crkve uređivan je Ustavom, zakonima o vjerskim zajednicama i ‘Protokolom’. Kada je 2006. ponovno stekla neovisnost, Crna Gora započinje nove pregovore sa Svetom Stolicom, te je 24. lipnja 2011. potpisala Temeljni ugovor, koji je, nakon obostrane ratifikacije, stupio na snagu 21. lipnja 2012. Zbog protivljenja dijela crnogorske javnosti u Temeljni je ugovor kratko prije ratifikacije, diplomatskim putem, dodano nekoliko novih odredaba. Temeljnim ugovorom dogovorena su prava katolika u Crnoj Gori, prema suvremenim demokratskim standardima. Ugovori sa Svetom Stolicom, kako onaj iz 1886. tako i onaj iz 2012., donijeli su Crnoj Gori veliki politički ugled na Zapadu.