Tema je obrađena u dva dijela. Najprije se izlaže problem unutarcrkvenog dijaloga kao takvog. Kako ga shvatiti? Koliko je ta sintagma uopće ušla u crkvenu svijest? Koliko stvarno obilježava sadašnju praksu Crkve kao zajednice na svim njezinim razinama? Dijalog pretpostavlja, i istodobno stvara, novu crkvenu svijest i neophodan je za ostvarenje crkvene zadaće u svijetu. Evangelizacija, i ona prva i ona druga u pluralnim okolnostima svijeta može biti samo kroz dijalog. Treba, dakle, prihvaćati teme i sugovornike. Dijalog prema van potiče dijalog prema unutra - i obratno. Dalje se u nekoliko crta opisuju okolnosti i stanje dijaloga unutar Crkve. Koliko vanjske okolnosti utječu na stanje same vjerničke zajednice, odnosno na nutarnji dijalog? Crkva još nije pronašla idealan model svoga unutrašnjeg zajedništva i života te funkcionalne strukture svoga djelovanja u suvremenim društvenim okolnostima. Istaknuti su najvažniji momenti koji se reflektiraju na unutrašnji život crkvene zajednice, a proizlaze iz crkvene otvorenosti modernom svijetu: četiri odraza svijeta (okolnosti) u samoj Crkvi (pluralizam, liberalni individualizam, demokratski duh, sloboda medija). Stvara se i u samoj Crkvi mentalitet da je moguće, pa i potrebno, s obzirom na vjerske istine priznati različite pristupe. Iako je istina jedna, mogući su različiti putovi traganja za njom. U drugom dijelu se govori o subjektivizaciji crkvenog zajedništva, o subjektima dijaloga. Premještanje naglaska iz crkvene institucionalnosti na osobe i odnose među osobama - vjerničke skupine. Potrebno je crkvene strukture, počevši od biskupije do župe, dinamičnije shvatiti i organizirati. Određeni oblik demokratske procedure moguć je i u dogmatski zadanoj hijerarhijskoj crkvenoj strukturi. Sve se to gleda u odnosu na pojedine kategorije unutar crkvene zajednice: laike, žene, intelektualce, redovnike. I kao zaključak iznosi se deset teza važnih za promociju dijaloške crkvene dimenzije.