Židovski reformistički pokret u 19. stoljeću, koji se razvio pod utjecajem prosvjetiteljske misli u Europi i haskale, donio je velike promjene u izvođenju sinagogalne službe i glazbe kao njezina sastavnog dijela. U sinagogalnu se službu ponovno uvode glazbeni instrumenti, zbor i orgulje. U drugoj polovini i pred kraj 19. stoljeća, na području sjeverne Hrvatske, koja je tada bila dijelom Austro-Ugarskog Carstva, grade se sinagoge prilagođene reformiranom židovskom bogoslužju (neološkom smjeru). Svaka od tih sinagoga imala je orgulje i zbor koji je uz kantora (hazana) sudjelovao u samom obredu. Hrvatski skladatelj i violinist Antun Schwarz (1823-1891) školovao se kao dijete u kantoralnoj školi Salomona Sulzera (1804-1890) u Beču i po povratku u rodni Zagreb donio je dah židovskoga reformizma u zagrebačku židovsku sredinu, ali i hrvatsku kulturu. Iz pojedinih hrvatskih sinagoga postoje sačuvani zapisi reformiranih sinagogalnih napjeva, posebice zbirke kantora Josepha Weissmana (1872-1941), Isaka Hendela (1883-1944), Bernarda Grünera (1888-1955) i Davida Meisela (1885-1941), koje svjedoče o glazbi reformiranoga bogoslužja u hrvatskim sinagogama sve do Drugoga svjetskoga rata, kada je većina kantora, sinagoga i notnoga materijala stradala u Holokaustu. Sinagogalni kantori koji su djelovali na hrvatskom prostoru i skladali za sinagogalnu službu po uzoru na europske kantore 19. stoljeća pozicionirali su hrvatsku židovsku glazbenu baštinu u kontekst europske kulturne baštine s kraja 19. te iz prve polovice 20. stoljeća.