Pedeset godina vladavine socijalističkog sustava i planske ekonomije pokazalo je u zemljama Srednje i Istočne Europe veliku neučinkovitost. U tom smislu, krah socijalističkog društva nametnuo je postsocijalističkim zemljama nužnost velikih promjena na području društveno-političkog života te traženje novih, prije svega, gospodarskih modela. Kao ključno pitanje, osobito pod utjecajem globalizacijskih procesa, nametnulo se pitanje vlasničke strukture i nužnost privatizacije društvene/državne imovine. Usporedbom različitih oblika procesa privatizacije u zemljama Srednje i Istočne Europe, uočavaju se stoga mnoge sličnosti, ali i određene razlike. S jedne strane, tranzicija je bila prvenstveno politički projekt, a provodile su ga političke stranke, uglavnom frakcije starih političkih elita, što je rezultiralo brojnim pogreškama i proturječjima, poput prijevara i korupcije te narušenih sustava socijalne skrbi. Ipak, unatoč svim ovim proturječjima, dio zemalja Srednje i Istočne Europe uspio je riješiti različite zamke privatizacijskog procesa što je potvrđeno njihovim ulaskom u Europsku uniju. S druge strane, na proces privatizacije u Republici Hrvatskoj utjecale su određene specifične okolnosti, poput nametnutog rata, naslijeđeni oblik samoupravnog socijalizma te, u određenoj mjeri, decentralizirani sustav gospodarstva i relativno razvijenije tržišno ponašanje na razini poduzeća, pa se on bitno razlikovao od procesa u ostalim tranzicijskim zemljama. Međutim, hrvatsku privatizaciju karakterizira, prije svega, marginalizacija presudnog čimbenika privatizacije - pravne države - što je rezultiralo grabežom i jagmom pojedinaca, a sa socijalno-etičkog aspekta, zanemarivanje opće namjene dobara i temeljnih socijalnih principa: solidarnosti, supsidijarnosti i pravednosti.