Namjera je ovog rada pokazati u kojoj mjeri još uvijek aktualno oblikovanje, diseminacija i recepcija pisanih svjedočenja pripadnika nepartizanskih vojski nakon Drugoga svjetskog rata, te hrvatskih političkih zatvorenika iz socijalističkoga razdoblja, ukazuje na politizaciju društvene memorije s obzirom na recentne društveno-političke vrijednosti. S jedne strane, samorazumijevanjem i poentiranjem osobnih iskaza o iskustvu torture, poniženja i političkog diskriminiranja upravlja logika alternacije, koja je za Bergera i Luckmanna radikalna reinterpretacija prošlog životopisa s obzirom na trenutna uvjerenja i retrojekciju u prošlost sadašnjih interpretativnih shema. S druge strane, suočavanje s pitanjem uzroka i prirode rata u Hrvatskoj (1991.- -1995.) nagnalo je pojedince da svojom životnom pričom podrže dominantnu političku tezu o kontinuitetu nasilja totalitarnoga tipa u socijalističkoj Jugoslaviji, koje započinje masovnim odmazdama vojnih zarobljenika nakon završetka rata 1945., odlikuje rad službi za zaštitu državnoga poretka, te metode primjenjivane u specijalnim zatvorima za političke zatvorenike. Kao primarno područje folklorističkog i sociolingvističkog interesa izdvaja se problem prisilnog pisanja kompromitirajućeg životopisa kao omiljene psihološke metode nasilne dezintegracije identiteta i kontinuiteta osobnog života primjenjivane u zatvorima za političke protivnike bivšega režima te njihova učestalost kao sredstva torture nad ratnim zarobljenicima, vojnicima i civilima u srpskim logorima i zatvorima tijekom Domovinskoga rata.