U okolnostima sve primjetnijih klimatskih promjena, koje su najuočljivije u fenomenu globalnog zatopljenja, postaje sve jasnije da energetika utemeljena na iskorištavanju fosilnih goriva znatno pridonosi toj pojavi. Zbog toga mnoge zemlje uviđaju potrebu za promjenom policy-paradigme u području energetske politike, što znači sve veće oslanjanje na obnovljive izvore energije i povećanje energetske učinkovitosti. Autor provodi studiju slučaja Njemačke – predvodnice europskih nastojanja na povezivanju energetike utemeljene na obnovljivim izvorima i zaštiti okoliša, ali i na očuvanju sigurnosti opskrbe energijom. U radu se testira je li takva orijentacija Njemačke utemeljena na njezinu policy-kapacitetu – “sposobnosti raspoređivanja nužnih resursa za donošenje razboritih kolektivnih odluka o alokaciji oskudnih resursa za ostvarivanje javnih ciljeva i postavljanje strateških smjernica u tu svrhu” (Painter i Pierre, 2005: 2), te se zaključuje da su upravo te unutarnje determinante države, a ne policy-difuzija, odigrale glavnu ulogu u zauzimanju vodećeg položaja Njemačke u ostvarivanju “nove energetske paradigme”.