Strategija hrvatskog školstva usmjerena je prema razvoju inkluzivne škole. Pod inkluzivnom školom smatra se škola koja osigurava punopravno sudjelovanje učenika u akademskim i socijalnim aktivnostima (Lipsky & Gartner, 1996). Jedna od ključnih karakteristika inkluzivne škole je osjećaj pripadanja i prihvaćenosti svih učenika. Vršnjačka podrška i podrška ostalih članova školske zajednice, kao i roditelja, doprinosi inkluzivnoj kulturi škole (Stainback & Stainback, 1990). Kako bi roditelji mogli biti aktivni sudionici razvoja inkluzivne škole potrebno je istražiti neke roditeljske kompetencije. Cilj ovog kvalitativnog istraživanja bio je dobiti uvid u roditeljsko poimanje tolerancije i prihvaćanje različitosti, njihovo poznavanje vlastitog djeteta, odgojne postupke prema djetetu i percepciju vlastite kompetentnosti te kompetentnosti učitelja za dobru suradnju kao poticaj vršnjačkog prihvaćanja u razredu. Podaci su prikupljani i analizirani kvalitativnom metodologijom, koristeći program NVivo za kvalitativnu analizu. Sudionici istraživanja bili su majke i očevi učenika osnovne škole, N=8. Petero njih roditelji su tipične djece, dok su troje njih roditelji djece s teškoćama. Kroz tri mjeseca provedbe programa s učenicima, njihovi roditelji bili su uključeni u dvije fokus grupe. Rezultati pokazuju da roditelji pridaju veliku važnost komunikaciji s djecom, no njihovi postupci prema djeci ne služe uvijek kao dobar model ponašanja te je upitan njihov aktivan doprinos poticanju dobre interakcije njihovog djeteta u školi. Premda je inkluzivna škola cilj hrvatskog sustava obrazovanja nedovoljno se poklanja pažnja osnaživanju roditelja i suradnji sa školom. Primjenom fokus grupe i osvješćivanjem roditelja o vlastitim kompetencijama ostvaren je doprinos aktivnom uključivanju u razvoj inkluzivne kulture u škole.