U radu se problematizira uloga ruralne kulture i ruralne tradicije u zaštiti raznolikosti života, jer se stanje u kulturi odražava na odnos kulture prema prirodi. Autor zastupa tezu da su ruralno društvo i ruralna kultura po svojoj unutarnjoj logici opstanka održavali raznolikost prirodnoga krajobraza i živoga svijeta. Utemeljeno na kulturnoj tradiciji u kojoj je religija imala veliko regulativno značenje i cikličnosti života (proizvodnje i kulture), uspostavilo je socijalnoekološki metabolizam sličan prirodnome. Raznolikost udomaćenih biljnih i životinjskih vrsta odgovaralo je njegovim potrebama opstanka i zaštite od prirodne ugroze, a samo društvo nije ugrožavalo prirodu. Moderno društvo oblikuje nov način života, zasnovan na ekonomskoj racionalnosti, monokulturi i tehnički visoko posredovanom odnosu prema prirodi, što je dovelo do ugrožavanja prirodnoga i kulturnog okoliša i nestajanja životinjskih vrsta, pa tako i udomaćenih pasmina. Tehničkim napretkom, posebice s globalizacijom, intenzivira se kulturna i biotička homogenizacija što povećava kulturnu biotičku entropiju. S ekološkom krizom i postmodernom epohom iznova se afirmira vrijednost raznolikosti i potreba zaštite raznolikosti kultura te životinjskih i biljnih vrsta. Rezultati empirijskoga istraživanja o «pravu» životinjskih vrsta na život i «motivima » čovjekovih postupaka prema živome svijetu indiciraju senzibilnost prema živome svijetu i etičnost postupaka.