Akademska digitalna zbirka SLovenije - logo
E-resources
Full text
Open access
  • Recentna praksa Europskog s...
    Marochini Zrinski, Maša

    Hrvatski časopis za OSIGURANJE 9
    Journal Article

    Presudom donesenom 5. rujna 2023. u predmetu Hanževački protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava utvrdio je povredu čl. 6. odnosno prava na pristup sudu podnositelju zahtjeva uslijed nedostatka djelotvornog pristupa Ustavnom sudu zbog retroaktivne primjene kriterija dopuštenosti za podnošenje ustavne tužbe u njegovu predmetu. Pitanje djelotvornosti pravnih sredstava u predmetima u kojima se podnositelji pozivaju na nezadovoljavajuće uvjete u zatvorima predmet je analize Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Europskog suda za ljudska prava s obzirom na postojanje preventivnih i kompenzacijskih pravnih sredstava, te je zanimljivo promatrati navedeno pitanje kroz prizmu predmeta koji su doveli do gore spomenute presude u predmetu Hanževački. Ključni je zadatak rada napraviti komparativnu analizu pristupa pitanju djelotvornosti pravnog lijeka u predmetima koji se odnose na nezadovoljavajuće uvjete u zatvorima a kako ga promatraju Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske uz naglasak na razvoj prakse oba suda. U svim predmetima koji će se analizirati navedeni sudovi su se bavili i pitanjem samih uvjeta u zatvoru kao pretpostavkom za utvrđenje povrede čl. 3. Konvencije, te će spomenuto pitanje sažeto biti prikazano. Radom se želi ukazati da odluke Europskog suda odražavaju univerzalno načelo obveznoga prava koje nalaže oštećeniku, a što u konvencijskom smislu predstavlja osobu čije je Konvencijom zaštićeno pravo povrijeđeno, poduzimanje potrebnih (prikladnih ili dostupnih) mjera radi umanjenja (predstojeće, ali i postojeće) štete do koje je došlo (ili može doći). U tom smislu dužnost poduzimanja mjera radi umanjenja štete predstavlja materijalnu pretpostavku odluke o povredi konvencijskog prava. U našem obveznom pravu dužnost oštećenika na poduzimanje mjera umanjenje štete proizlazi iz šireg tumačenja odredbe o općoj zabrani prouzročenja štete (članak 8. Zakona o obveznim odnosima (ZOO)) prema kojem su zabranjene i radnje (odnosno propuštanja) koje dovode do pogoršanja položaja oštećenika. U kontekstu ugovora o osiguranju, moguće je povući paralelu s obvezom sprječavanja osiguranog slučaja i spašavanje stvari u osiguranju imovine (članak 950. ZOO-a), ali i sa općim zahtjevom obzirnog postupanja stanaka iz ugovora o osiguranju (načelo dobre vjere u osiguranju).