Metodom samoprezentacije primijenjenom u procesu socijalnopedagoškog dijagnosticiranja željelo se dobiti uvid u doživljaj intervencija koje je društvo poduzimalo ili poduzima prema mladima s poremećajima u ponašanju i/ili rizikom u obitelji. U istraživanju je sudjelovalo 40-ero djece / mladih koji su se iz razloga rizika u obitelji i/ili poremećaja u ponašanju nalazili u određenoj vrsti procesa dijagnosticiranja / procjene, odnosno donošenja odluka o njihovom budućem životu. Riječ je, s jedne strane, o institucionalnom procesu dijagnosticiranja (27 sudionika), a s druge strane o smještaju u stambenu zajednicu radi poticanja procesa osamostaljivanja nakon institucionalnog tretmana (13 sudionika).Kvalitativnim pristupom, postupkom kodiranja u zapisima polustrukturiranog intervjua, definirane su slijedeće kategorije kod obje skupine sudionika u vezi s poduzetim intervencijama: razlog intervencije, adaptacija, odnos s odraslima, pravila, problemi tijekom intervencije, promjene zbog intervencije, očekivanja od intervencije i doživljaj intervencije. Rasprava je vođena u odnosu na razlike u doživljaju intervencije sudionika različitih razina dijagnosticiranja / procjene. Pokazale su se specifičnosti vezano uz dimenzije koje definiraju određene kategorije. Načelno je moguće reći da je doživljaj intervencije vezan uz smještaj u stambenu zajednicu izuzetno pozitivan i mladi od njega puno očekuju. Kod djece i mladih iz institucionalnog oblika dijagnostike prisutne su dimenzije na kontinuumu od pozitivnih do negativnih opisa, doživljaja, iskustava i očekivanja.