Putovanje cara i kralja Franje Josipa I. Dalmacijom tijekom proljeća 1875. godine službeno je propagirano u monarhijskim publikacijama vladarevom željom pokretanja gospodarskog razvoja u onodobnoj ...najzaostalijoj pokrajini Dalmaciji, premda je posjet motiviran političkim razlozima. Novi narativ o Dalmaciji sugerirao je uspavanu i zapuštenu zemlju bogate prošlosti i umjetničkog fundusa, privrženu vladaru i monarhiji, te poželjan poligon za gospodarske investicije. Brojni putni dnevnici i publikacije objavljene tim povodom donose detaljne povijesne opise urbanih središta privlačeći pozornost monarhijske i europske javnosti na spomeničku baštinu dalmatinskih gradova. Pored detaljnih opisa careva itinerara donose i brojne vrijednosne sudove o bogatoj spomeničkoj baštini, katalog muzejskih, crkvenih i privatnih zbirki, te ilustriraju suvremenost domaćih kolekcionara. U sljedećim desetljećima generirat će svijest građanstva o vrijednostima vlastite baštine i potrebu očuvanja kulturno-spomeničkih cjelina.
Iako je u razdoblju od 1880-ih do kraja Prvoga svjetskog rata više hrvatskih likovnih umjetnika boravilo u Sjedinjenim Američkim Državama, oni svojim umjetničkim djelovanjem, uz izuzetak slikara ...Otona Ivekovića, nisu obilježili kulturni prostor hrvatske dijaspore. Prvi hrvatski umjetnik koji se aktivno povezao s iseljeništvom bio je slikar i grafičar Ivan Benković, pripadnik prve generacije studenata na novoosnovanoj Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, čije je likovno stvaralaštvo dosad bilo nedovoljno istraženo. Za vrijeme boravka u Americi, od 1912. do 1918. godine, Benković je suradnjom s brojnim hrvatskim političkim i kulturnim organizacijama svojim umjetničkim angažmanom u oblikovanju vizualnog identiteta hrvatsko-američkih izdanja, kao i radovima s nacionalnom tematikom suvremenih likovnih rješenja, aktivno sudjelovao u građenju kulturnog identiteta Hrvata u Americi.
Unutar skupine manje poznatih stranih slikara prisutnih u međuratnom razdoblju kod nas, slikar Aleksej Hanzen ističe se svojim umjetničkim aktivnostima. Rus Aleksej Hanzen (Odesa, 2. 2. 1876. – 19. ...10. 1937., Dubrovnik) u Hrvatsku je imigrirao 1920. godine i tu ostao do kraja života. Gotovo dva desetljeća provedena u Hrvatskoj obilježio je intenzivnim radom, izlažući na brojnim izložbama organiziranim gotovo svake godine u Zagrebu, zatim u Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Ljubljani, Beogradu, Parizu, Buenos Airesu, Pragu i dr. Hanzenove slike nalazile su se u građanskim domovima, javnim i muzejskim zbirkama te na kraljevskim dvorovima, a danas se čuvaju u različitim kolekcijama u Hrvatskoj. Početkom dvadesetog stoljeća studirao je slikarstvo u Münchenu, Berlinu i Dresdenu, a potom nastavlja svoju umjetničku edukaciju u Parizu u atelijerima Tonyja Robert-Fleuryja i Julesa Lefebvrea. Unuk je slavnog ruskog marinista Ivana Kostantinoviča Ajvazovskog, a i sam se specijalizirao za slikanje marina, kojima se predstavljao na različitim izložbama od 1901. godine. Za svoj rad nagrađivan je u Parizu i u Rusiji, a bio je službeni slikar ruske ratne mornarice od 1910. godine.
Medo Pucić(1821-1882), Ragusan intellectual whose pursuits by far surpassed the field of literature, published in 1878 an interesting art review in the literary journal Slovinac. His contribution ...casts light upon an internationally acclaimed French painter of Dubrovnik origin, Michel Willenich (Miho Vilenik, 1827-1891), who until now has remained neglected by the catalogue surveys of Dubrovnik and Croatian art history. PucićCroaticised the painter’s name and added insightful and until then unknown details to his life and work . He also introduced the reader to the atmosphere of the Paris Salon, major art event of the day, and thus updated his fellow-citizens on the latest art developments in Europe.The research into archival material and catalogues (from 1870 to 1903) of the exhibitions held in Paris and France reveals a productive painting opus of the official painter of the Ministry of Marine and French colonies and a Knight of the Legion of Honour. Within the context of Pucić’s miscellaneous and comprehensive work, his interest in art certainly earns an important place. Apart from his rewarding role in the artistic maturing of Vlaho Bukovac, thanks to Medo Pucić, nineteenth-century art history of Dubrovnik and Croatia is richer for yet another figure of Dubrovnik roots―painter Miho Vilenik.
Medo Pucić (1821-1882) bio je svestrani intelektualac, književnik i istaknuti nositelj kulturnog ozračja Dubrovnika 19. stoljeća. Godine 1878. u časopisu Slovinac objavio je zanimljivu likovnu ...kritiku “Miho Vilenik slikar u Parizu”. Taj njegov prilog otkriva nam Michela Willenicha, međunarodno priznatog francuskog slikara dubrovačkog podrijetla, koji je do sada ostao potpuno izvan kataloških pregleda dubrovačke i hrvatske likovnosti. Uvidom u arhivsku građu i pregledom kataloga izložaba u Parizu i Francuskoj od 1870. do 1903. otkriva se bogati slikarski opus službenog marinista Ministarstva pomorstva i kolonija Francuske i viteza Legije časti. U kontekstu cjelokupnog i raznorodnog Pucićevog opusa ovim člankom se pokazuje njegov izniman senzibilitet za likovne umjetnosti i kontinuirano nastojanje afi rmiranja dubrovačkih slikara.
Dubrovački slikar Marko Rašica (1883.-1963.) mobiliziran je tijekom 1915. g. i poslan u Bosnu, u okolicu Dervente. Krajem 1915. g. organizira humanitarne izložbe u Herceg Novom u Crnoj Gori, potom ...1916. u Dubrovniku i pobjeđuje na natječaju za izvedbu spomenika na Lovćenu, a 1917. g. u Zagrebu organizira treću dobrotvornu retrospektivnu izložbu. Na izložbi je upoznao dr. Isa Kršnjavog, koji posreduje Rašičinom angažmanu na Obrtnoj školi i brojnim sakralnim narudžbama sljedećih godina, a 1918. g. je otpušten iz vojske. Uvidom u nove arhivske podatke iz različitih zbirki razjašnjava se razdoblje Rašičine mobilizacije, njegov rad za vrijeme I. svjetskog rata i utjecaj poznanstva s dr. Isom Kršnjavijem na slikarevu poslijeratnu karijeru.
In the period from the 1880s to the end of World War I, several Croatian artists resided in the USA. In the 1880s, these included the Dubrovnik painters Vlaho Bukovac and Niko Zec, and in the early ...twentieth century, painters Bela Csikos Sesia, Robert Auer, and Oton Iveković, and sculptors Rudolf Valdec and Dujam Penić, as well as the lesser-known sculptors Pavao Kelečić Kufrin and Ivan Bulimbašić. With the exception of Oton Iveković, who painted the parish church of St John the Baptist in Kansas City in 1910, they did not significantly contribute to the cultural space of the Croatian diaspora during this period. The first Croatian artist who actively engaged with the diaspora was the painter and graphic artist Ivan Benković (Rečica, 1886 - Chicago, 1918), a member of the first generation of students at the newly founded future Academy, at that time the Temporary Higher School for Arts and Crafts in Zagreb. After receiving his diploma in 1911, he briefly stayed in Vienna and Paris before emigrating to New York in the spring of 1912. He then lived in Chicago from 1915 until his death. Most of his artworks and documentation, preserved in private archives, remained largely unknown to researchers until recently, and his life and work during his stay in the USA were almost completely unknown. From 1913, Benković closely cooperated with the Croatian Union in New York, the first major political organization of Croats in the USA. Upon moving to Chicago in 1915, he collaborated with the Croatian National Community, the Croatian Community of Illinois, and the Croatian Falcon in the west. During World War I, he supported the Yugoslav movement through his artistic work, cooperating with the Yugoslav Union and the Yugoslav Committee in London. Benković’s work on the design of Croatian-American printed matter included a variety of magazine covers, memorials, and diplomas, as well as the logotype of the most widespread Croatian-American daily newspaper, Hrvatski svijet, which was renamed Jugoslovenski svijet in 1917. He translated the contemporary aspirations towards national expression, incorporating reworked folk motifs from his homeland into the American environment. Through his artistic contributions to shaping the visual identity of Croatian-American printed matter and artworks with national themes combined with contemporary artistic solutions, he actively participated in constructing the cultural identity of emigrants during the continuous process of their positioning within “other” cultures. The role of culture and art is crucial in building a collective identity, especially during times of significant political upheaval, such as the years before and during World War I. Benković found himself at the right time in the position of a visual artist in America, acting as a “fighter for shaping national identity.” Until 1918, alongside Meštrović, who was renowned in America at that time due to the publication of his art in the Croatian-American press, Benković was the only prominent Croatian artist who successfully connected with the political efforts of the Croatian diaspora. Nevertheless, his oeuvre remained largely anonymous, limited to the Croatian community, which nearly forgot him after the disappointment with the developments in the Yugoslav situation after 1918.
U putopisnom djelu Lacroma objavljenom na njemačkom jeziku 1892. g. krunska princeza udova Stephanie (1864.-1945.) donosi opis dubrovačkog otoka Lokruma, njegove bogate kulturne i prirodne baštine te ...ljetnikovca nastalog Maksimilijanovom adaptacijom benediktinskog samostana. Anton Perko (1833.-1905.), dvorski marinist i princezin osobni tajnik ilustrira to djelo pejzažima i prikazima detalja carske rezidencije te nam taj prikaz otoka pruža jedinstveni uvid u noviju povijest otoka i njegov nekadašnji izgled iz razdoblja imperijalnog ljetnikovca. Članak analizira tekstualni i likovni segment putopisa i njegov značaj za poznavanje novije povijesti i umjetničke baštine otoka.Sažetak:Među brojnim putopisima južne Dalmacije, Dubrovnika i okolice izdvaja se i posebnu pažnju privlači publikacija Lacroma. Autorica teksta je udovica krunska princeza udova Stephanie (1864.-1945.), a ilustracija Anton Perko, dvorski slikar marinist i nekadašnji upravitelj otoka Lokruma. Prvo izdanje pojavilo se 1892. godine na njemačkom jeziku, potom pet godina kasnije i na talijanskom, a članak analizira prvo, njemačko izdanje. Slikar Anton Perko (1833.-1905.) od siječnja 1879. g. boravi na Lokrumu s kraćim prekidima do početka 1881. Sljedeće godine proveo je čitavu zimu na Lokrumu, a zatim se nakon preseljenja krunskog para u Beč i on preselio 1883. godine sa svojom obitelji u austrijsku prijestolnicu. Dramom u Mayerlingu gdje su pod nejasnim okolnostima smrtno stradali Rudolf i njegova mlada ljubavnica Marija Vetsera završena je jedna životna faza i za Perka, no ostao je u službi krunske princeze udove Stephanie, do 1896. g. kad je otišao u mirovinu. Anton Perko nije ostavio svoju autobiografiju, a njegovu poziciju u kraljevskoj kući ilustrira i posebna pozornost koju Stephanie i njena kći posvećuju Perkovoj udovici u trenutku slikareve smrti 1905.g. Godine 1892. izlazi iz tiska i svezak o Dalmaciji, kompleksnog djela Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, kojeg je pokrenuo kraljević Rudolf, a nakon njegove prerane smrti nastavila princeza udova Stephanie, što ju je zasigurno nadahnulo na izdanje zasebnog djela o Lokrumu, upravo zbog njegove bogate povijesti, kulturne i prirodne baštine. Autoričin prikaz Lokruma posvećen je budućim turistima, potencijalnim posjetiteljima sa sjevera, a čitatelja uvodi u otočnu Arkadiju opisima njegova položaja u južnodalmatinskom priobalju, Dubrovnika, a potom se okreće povijesti otoka, njegovih spomenika, navodeći dva izvora. Kroniku Apendius, i Memorie storiche sull'isola Lacroma, objavljenu 1861. g. u Beču. Ilustracije Antona Perka potpuno su podređene tekstu, zaustavljaju se na scenama koje opisuje krunska princeza udova Stephanie i likovno oživljavaju njene opise, donoseći vjerne prikaze detalja što intrigiraju autoricu teksta. Njemačka verzija Lacrome objavljena je pred kraj Perkovog radnog vijeka provedenog većinom uz princa prijestolonasljednika i njegovu suprugu te je svojevrsna sublimacija njegovog rada, funkcija dvorskog tajnika i slikara. Skice za devetnaest ilustracija knjižice o Lokrumu vjerojatno su nastale u ranijim desetljećima, za vrijeme Perkove službe upravitelja otoka Lokruma. Među njegovim djelima doniranim Dubrovačkim knjižnicama čuvaju se tri crtaća bloka manjeg formata naslovljena Lacroma i datirana 1879. i 1880.g., te više crteža i akvarela većih formata s lokrumskim krajolicima. Pasionirani crtač zasigurno je imao puno veći broj crteža Lokruma, no vjerojatno je te radove nakon slikareve smrti otkupila Stephanie, a u dubrovačku zbirku je došao tek manji dio fundusa Perkovih djela. Svojim povijesnim pregledom, opisima arhitekture i vegetacije, naročito suvremenim detaljima taj putopis pruža nam dragocjeni uvid u izgled i život otoka u 19. stoljeću. Naročito su nam značajni detalji interijera ljetnikovca, natpisi na samostanskim ćelijama te Maksimilijanova poezija koje zapisuje i na taj način ih je sačuvala od zaborava i prenijela široj publici. Perkove ilustracije pomno prate tekst, podređujući se potpuno tonu spisateljice, uvodeći nas u osamu otočnih veduta i njegove skrivene ljepote, u duhu konzervativne likovne tradicije na kraju 19. st. On vjerno ocrtava arhitekturu i vidike otoka, carsku rezidenciju te obalu, bilježeći i rijetke stanovnike otoka u mirnoj osami izolacije, u duhu austro-ugarskog orijentalizma kojem je pripadao, ali nam donosi i dragocjene prikaze interijera carskog ljetnikovca, te onodobne vizure otoka, danas gotovo neprepoznatljive zbog bujne vegetacije. Članak analizira tekstualni i likovni segment putopisa i njihove doprinose za poznavanje novije povijesti otoka, imperijalne rezidencije i prirodne baštine.
PDF
