Sažetak
U književnom djelu Vladimira Nazora najmanje se spominju
romani.. Pisani u različitim vremenima, romani tematiziraju probleme
kojima je bio stvaralački obuzet. Roman Krvavi dani vezan je za
...Nazorov boravak u istarskoj sredini i svojevrsni je odgovor na talijanska
iredentistička presizanja. Pisan je u tradiciji historiografske fikcije
s elementima šenoinskoga i pučko-popularnoga tipa koji u hrvatskoj
književnoj praksi ima zavidan odjek i recepciju.
The city of Split can be proud of the fact that ever since its early history and its earliest memories, it has served as a very eloquent literary quote. It has been remembered as a big riddle, but ...also as a big historical joke, as a palimpsest, »a temple of memories«, the city of books and the book-city or »city-by-accident«, with an inexhaustible local character visible in the local idiom such as, London is nothing in comparison to Split (Ča je pusta Londra), Money can’t buy it (Tko to može platit) or in a more modern one, Nothing against Split (Ništa kontra Splita). This paper analyzes the strategies of memories and remembering which mediate the picture of Barbieri’s old city, stressing Diocletian’s palace, the Sphinx, streets, Eros and food as the landmarks of its urban identification and recognition.
Kao književno ogledalo društvene zbilje, trilogija Hrvatske magle Marija Bazine nudi se kao bogata freska događanja posljednjih pedesetak hrvatskih godina, kao izdašna panoramska slika hrvatske ...stvarnosti navedenog vremena, kao dijagnoza njegovih bolesti i opterećenja, inventura pojedinačnih i kolektivnih nadanja, razočarenja i poraza. Pisana iz pozicije slabog subjekta, intelektualca – gubitnika i u osobnom i u političkom životu – podastire sliku hrvatske stvarnosti u kojoj su rezignacija i razočarenje najdublje stanje svijesti, a magle – i one povijesne i one stvarne – iskustvo koje njezino postojanje usmjerava k potiranju svih oblika nacionalnog i kulturnog identiteta.
Iso Kršnjavi je jedna od značajnijih ličnosti hrvatske kulturne
povijesti. Unatoč brojnim i neprijepornim zaslugama, i njegov život
i njegovo djelo obavijeni su nerazumijevanjem i omalovažavanjem,
...poglavito ideološke historiografije. Osim graditelj, povjesničar i
povjesničar umjetnosti, Kršnjavi je i autor dvaju romana o svetomu
Franji (Božji vitez i Božji sirotan) koji ga legitimiraju pripovjedačemeruditom
i vjernikom koji u recepciji računa s religioznim osjećajima
svojih čitatelja.
Potaknut trima sonetima Višnje Stahuljak s motivom asiškoga
sveca, naš rad – s naglaskom na preobrazbi viteza u viteza Božjeg
- interpretira Kršnjavijeve posve zaboravljene romane čije poruke
odjekuju i danas i jače su i otpornije od njihove skromne književne
kulture.
Olga Ivezić Lozančić – Rosanda u književnosti je nepoznato ime. Iako je napisala mnoštvo članaka i sastavaka, današnjoj književnosti zanimljiva je tek po fragmentima svoga dnevnika te povijesnoj ...pripovijesti "Imota". Dok u dnevničkim fragmentima izražava teret ženstva i osobnih proživljavanja i nemira, u "Imoti" obrađuje temu borbe naroda protiv osmanlijskog neprijatelja, koristeći se poznatim
ideologemima i mitologemima turkofobije te rekvizitima narativne kombinatorike karakteristične za pučko-popularnu i prosvjetiteljsku književnu baštinu između dvaju ratova.
Branko Radica istaknuto je ime splitskoga društvenoga i kulturnoga života. Bio je novinar, odvjetnik, publicist i književnik, pisac teksta za predstavu ‘Agonija rimske imperije i smrt Dioklecijana’, ...libreta za Tijardovićevu operu o Dioklecijanu te monografije ‘Novi Split’ i knjiga ‘Vodič Splita’, ‘Salona i Split’, ‘Josip Hatze’ i drugih. Uz mnoštvo kulturološki značajnih priloga napisao je i dramski tekst-spektakl o caru Dioklecijanu. U radu se donosi dokumentacija o tome kako
je za realizaciju filma o Dioklecijanu nastojao zainteresirati mnoge institucije i istaknute pojedince. Držimo je vrijednom jer svjedoči o zauzetosti autora na promicanju careve ličnosti kao dijela splitske društvene i kulturne memorije i identiteta.
SVI HRVATSKI DIOKLECIJANI Bošković, Ivan
Croatica et Slavica Iadertina,
02/2009, Letnik:
4, Številka:
4.
Paper
Odprti dostop
Car Dioklecijan nije samo jedno od trajnih mjesta splitske društvene memorije i identiteta, nego i česta tema hrvatske književnosti. Uz mnoštvo tekstova različita žanrovskog predznaka i umjetničke ...vrijednosti, o tomu svjedoči i iznimno bogata dramska književnost na hrvatskom jeziku, podrobnije opisana u ovomu pregledu. U njoj je splitski car zaogrnut u različito dramsko ruho: scensku igru, dramske slike, radio-igru, cabaret, povijesni spektakl, scensku viziju, tragediju, bajku, satiresku, a pridavane su mu – uz povijesno potvrđene – i različite karakteristike. Osim kao car graditelj i vladar znatnog vladarskog umijeća, najčešće je opisan kao progonitelj i simbol borbe protiv kršćana. Ta je odrednica jedno od referentnih mjesta dramskih tekstova Ogrizovića, Rožića, Kovačevića, Radice, Maroevića i dr. i na njoj je, najčešće, temeljeno dramsko/kazališno iskustvo, više kulturno-povijesnoga a manje estetskoga predznaka, limitirano – izuzev Ogrizovićeva i Šoljanova teksta - skromnom dramskom/kazališnom kulturom i spisateljskim mogućnostima pojedinih autora. Premda je i u carevoj ličnosti, ali i u ličnostima njegovih najbližih bilo motiva poticajnih za dramski razvoj, uglavnom je sve ostalo izvan interesa autora ili je pak mjestimice tek sugerirano. U radu se donosi pregledan p/opis svih drama na hrvatskom jeziku o splitskomu caru.
Povijest se u Brešanovu djelu – a ono obuhvaća više od četrdeset naslova – najčešće manifestira kao ideologija/politika, a njezini su oblici zlo, oličeno u Sotoni, Astarothu ili kojem drugom vidu ...isključivosti i mržnje. To zlo (sotona, vrag, nečastivi) u njegovu djelu vlada ljudima, ono je njihov pokretač, pa je i njihov rasplet, najčešće
tragičan ili groteskan, samo posljedica vladavine zlih sila. Brešan ističe da se zlo nalazi u svakom čovjeku, da se ne da iskorijeniti ni ljudskom ni kakvom božjom/božanskom intervencijom i promišlju, pa se zato i javlja u svim vremenima i u svim sredinama. Istovremeno
je povijest i iskustvo bez kojega nije moguće do kraja razumjeti suvremenost; ona na svakom koraku pokazuje što smo naslijedili od “zle maćehe” (Fabrio) i što uzdržimo kao svoju najdublju memoriju i osobno/kolektivno pamćenje. Brešan, poput Braudela, krijepi misao da postoji “velika povijest”, ali i ona druga, “povijest ispod stola”, vidljiva i čitljiva u nizu znakova; povijest zabluda i predrasuda, obmana i laži; povijest u kojoj traje život, stvaran i nepatvoren, nesvodiv u obrasce znanstvenog pamćenja, za koji nije bilo mjesta u herbariju velikih događaja i datuma; život teži i ljudskiji, u kojemu
“mali čovjek” živi svoje poraze i svoje pobjede, prinoseći tako žrtvu – (vlastitu) zaboravu. Brešan zna da se povijest najbolje iščitava u tragovima koje ostavlja; vidljivi svuda oko nas, bez obzira na njihovu dubinu, oni nas sustižu, a svojom nas ljepotom, kako to sugerira i argumentira ova knjiga, uvjeravaju kako nismo u stanju podnijeti njezinu ljepotu, mjeru i sklad, spram koje naša suvremenost i nije do li posvemašnja (duhovna) pustoš. Istovremeno nas uvjerava da su gradovi trajniji od zbira njihovih građevina i graditelja, a sama priča, bez obzira na njezine sastojke, mjera i okvir u kojem se materijalno
pretvara u duhovno i jezikom priče svjedoči o identitetu i trajanju.
U ovom radu našu smo pozornost usmjerili na govor povijesnih podataka ugrađenih u roman, uvijek sa sviješću da Brešan nije povjesničar nego pripovjedač, da ga umjesto povijesne istine ponajprije zanimaju povijesni podaci u smislu gradnje priče te za njih
ne vrijede zakoni povijesne znanosti nego književnosti. Njihova (povijesna) pouzdanost uvijek je u funkciji gradnje autentičnog lica priče o vremenu u kojem se odvija gradnja katedrale, a mjeriva je zakonima književnosti a ne povijesne provjerljivosti.
