U nekoliko studija Anđela Horvat posvetila se temeljnim povijesno-umjetničkim problemima drvenoga graditeljstva (1956.; 1961.; 1964.; 1975.; 1982.), više negoli ijedan povjesničar umjetnosti prije i ...poslije nje. Istraživanje hrvatske drvene baštine začeli su arhitekti, povjesničari tradicijskoga graditeljstva, konzervatori, prvenstveno Gjuro Szabo, i etnolozi. Pristup Anđele Horvat obilježen je razmišljanjima Ljube Karamana o »problemima periferijske umjetnosti« (1963.), a posebna vrijednost istraživačkih rezultata Anđele Horvat je u tome što se oni temelje na terenskom bilježenju sačuvanih zdanja ali i na onima poznatima tek po arhivskim izvorima. Osim toga, ona je drveno graditeljstvo analizirala povijesno-umjetničkim metodama te odredila odnos između tipologije, stila, naručitelja drvenih zdanja i sredine koja ih prima. U članku je posebna pozornost posvećena podrijetlu zanimanja Anđele Horvat za temu drvenoga graditeljstva, naglašena je važnost ovoga dijela njezine znanstvene ostavštine i neočekivana suvremenost njezinih pogleda.
Poslijetridentske napore Reda propovjednikâ (lat. Ordo Praedicatorum) moguće je rekonstruirati ne samo prema pisanim izvorima nego i sačuvanim likovnim djelima u dominikanskim
crkvama, samostanima i ...zbirkama u Hrvatskoj. Kao i drugi »stari« sveci, i srednjovjekovni sveti dominikanci – sv. Dominik de Guzmán, osnivač Reda; sv. Petar Mučenik, sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska ili nešto mlađi sv. Vinko Ferrier – u poslijetridentsko vrijeme prošli su likovnu pretvorbu. Umjesto autoritativnih figura stroga pogleda upravljena vjernicima, oni poučavaju vjernike s oltarnih pala i promiču poslijetridentske teološke naglaske koji su važni u obrani katoličkoga identiteta od protestantskih napada, poput nauka o transsupstancijaciji ili čašćenja Bogorodice i svetaca. U toj im se ulozi pridružuju i novi sveci i blaženici: sv. biskup Antonin Pierozzi, sv. papa Pio V., sv. Rajmund iz Pennaforte, sv. Hijacint (Jacint) iz Krakova, bl. Margareta Savojska, sv. Agneza iz Montepulciana... Udruženi, svi oni likovno tumače nove
oblike pobožnosti i nove uzore svetosti, vjernike podučavaju pobožnosti imenu Isusovu, molitvi krunice, autoritetu pape, ulozi sakramenata i svećeničkoj ulozi u njima.
Pojava i način prikaza osmanskih vojnika u umjetnosti kontinentalne Hrvatske tijekom 17. i 18. stoljeća označeni su povijesnim
kontekstom: ratovima i sukobima. Na primjer, rimski vojnici u prizorima ...raspeća odjeveni su kao zamišljene Osmanlije; slično je
naslikan Dioskur, poganski otac ranokršćanske djevice mučenice sv. Barbare; trinaestostoljetnoga sveca Franju Asiškoga tijekom
misionarskoga pohoda u Siriju zarobili su – ponovo – »osmanski vojnici«. Janjičari, spahije i pokoji alajbeg ušli su u slikarstvo i
skulpturu kroz dramaturški nemoguće situacije i bili su predstavljeni različitim biblijskim i hagiografskim naracijama koje im nisu pripadale. Ikonografski negativci odjeveni su u vojne odore Osmanskoga Carstva, jer to je vrlo moćno sredstvo političke propagande. Za razliku od takvoga umjetničkoga egzorcizma vlastitih strahova umjetnika, naručitelja i publike, očekivanoga na promjenjivoj granici prema moćnom Carstvu, postoje i suprotni primjeri koji potvrđuju fascinaciju Osmanlijama, islamom, i zavodljivom kulturom koja se raširila Europom u valu poznatom kao turska moda (francuski turquerie, talijanski turcomania, alla Turca, njemački Turkomanie) čije začetke nalazimo u Tizianovim slikama i djelima venecijanskih umjetnika 16. stoljeća.
Temeljem arhivski potvrđenoga rođenja Ivana Krstitelja Rangera u Tirolu (kršten 19. lipnja 1700. u župi Axams kraj Innsbrucka) i tragom dosadašnjih pretpostavki o školovanju umjetnika u krugu ...tirolskih umjetničkih obitelji Schor i Waldmann, u članku su izložene likovne potvrde vezanosti Rangerove stilske formacije i slikarskih postupaka uz djela Caspara Waldmanna (Kaspar; Innsbruck 15. srpnja 1657. – 18. studenoga 1720.) i pripadnost tirolskoj tradiciji zidnoga slikarstva koju je začeo Egid Schor povratkom iz Rima 1666. godine u Innsbruck. Nju prvenstveno označuje prijenos sustava koji je razvio Pietro da Cortona na temelju iskustva quadro riportato, a u kojoj scenografsko-dekorativni elementi zidnoga slikarstva barem dijelom podržavaju arhitektonske vrijednosti nosača (zida, svoda, stropa). Osim stilskih srodnosti u iluzionističkom slikarstvu, potvrde Rangerove vezanosti uz tirolsku tradiciju i uz Caspara Waldmanna donose citati u ikonografskim rješenjima i odabranom koloritu, primjerice u usporedbi Waldmannovih ciklusa u Brixenu (1708.), Wiltenu (1702.–1707.; 1710.–1712.), Hallu (1715., 1716.) s Rangerovim zidnim slikama u Gorici (1731.), Belcu (1741.), te u usporedbi rješenja krajolika na Waldmannovim slikama Krajolik sa sv. Genovevom i Krajolik sa sv. Hubertom (Innsbruck, Ferdinandeum) sa slikama pustinjaka u ukladama pjevališta u Lepoglavi (1737.).
Tema članka su veze bosanskohercegovačke slikarske baštine (sačuvane u franjevačkim samostanima) s dalmatinskom slikarskom
baštinom te njihov zajednički okvir: venecijanska slikarska škola. Tri djela ...analizirana u članku bave se različitim aspektima tih
veza. Neobjavljena mala slika Bičevani Krist kopija je središnjega dijela Bičevanja Krista venecijansko-rimskoga slikara Sebastiana
del Piomba u Kraljevoj Sutjesci (za koju je Michelangelo načinio pripremni crtež). Ista tema, uzor i predložak objavljeni su za sliku
Bičevanje Krista u Zadru, a središnji motiv ponavlja i venecijanski »mali majstor« Bartolomeo Litterini na oltarnoj pali u Abano
Terme (Padova). Stigmatizacija sv. Franje u Humcu (Ljubuški) novi je prijedlog katalogu djela Giovannija Battiste Augustija
Pitterija, slikara čiji je opus povezan s dalmatinskim naručiteljima. Za zavjetnu sliku Bogorodica sa sv. Rokom i sv. Sebastijanom,
franjevcem i skupinom vjernika koju je naslikao Sebastiano Devita 1784. godine autorica u članku analizira kontekst narudžbe,
odnosno povoda zavjeta tijekom epidemije kuge (1782.–1785.) koja se iz Bosne proširila u Dalmaciju a zabilježena je u izvještajima
fra Jakova Baltića, Mule Mustafe Ševkija Bašeskije i Pavla (Paolo) Pinellija. Prema bilješkama u franjevačkim ljetopisima moguće
je i za druge slike razumjeti naručiteljsku vezanost bosanskohercegovačkih franjevaca uz iste slikare čija su djela sačuvana u
Dalmaciji, jer u svakoj su godini zabilježena putovanja na područje vladavine Serenissime i druga središta Apeninskoga poluotoka,
radi školovanja, rada, liječenja ili nabave opreme crkava.
Slika Posljednji sud u Franjevačkoj crkvi sv. Katarine Aleksandrijske u Kreševu bila je na temelju potpisa atribuirana uoči izložaba Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacija ...(1987–1989.) Baldassareu d’Anna, »malom slikaru mletačkog epigonskog manirizma«, kako ga je nazvao Grgo Gamulin pišući o njegovim dalmatinskim djelima (1977. g.). Slika je zabilježena u kronici kreševskoga samostana u godini 1765. kao »stara« te se vjerojatno radi o izravnoj naružbi franjevaca. Slika Bezgrješno začeće s lauretanskim simbolima, sv. Stjepanom Prvomučenikom i donatorom Stjepanom Dragojlovićem (1621. g.) u zbirci Franjevačkoga samostana sv. Ivana (Ive) Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci do sada je smatrana djelom naručitelja, Stjepana Dragojlovića. U članku se na temelju komparacije i podataka iz literature o izgubljenu potpisu slika pripisuje Baldassareu d’Anni, uz ogradu s obzirom na snažne restauratorske zahvate provedene uoči spomenute izložbe, o kojima dokumentacija nije dostupna.
Na Triptihu obitelji Bundića (prije 1502.–1508.) Nikole Božidarevića u crkvi dubrovačkih dominikanaca, na bočnim poljima prikazani su sv. Vlaho, sv. Pavao, sv. Toma Akvin ski i sv. Augustin, a u ...središtu
Bogorodica s Djetetom okružena anđelima. Iako ju je slikar ikonografski opisao kao Apokaliptičnu ženu, što kasnije odgovara nauku o Bezgrješnom začeću, ona se u kontekstu dominikanske duhovnosti oko 1500. godine ne može tako tumačiti, ali bi se mogla povezati s tada iznimno popularnom molitvom Ave, Sanctissima Maria mater Dei. Za nju je papa Sikst IV. (1471.–1484.) proglasio oprost od jedanaest tisuća godina ukoliko ju vjernik izmoli pred slikom Maria in Sole (Marije u Suncu). Budući da je Božidarevićeva Bogorodica prikazana sa Sunčevim diskom sa zrakama u njemu i iza, na zlatnoj pozadini, mogla je zadovoljiti papin zahtjev. Osim toga, na Božidarevićevoj slici u Marijinu svetokrugu ispisan je Marijin naslov istovjetan početku papine molitve: MARIA MATER SANCTISSIMA, a na drugim sačuvanim njegovim slikama imenovana je VIRGINIS MARIA (Lopud), VIRGINIS MARIE (Dubrovnik) ili VIERGO MARIA (Danče), što podržava uvjerenje da se radi o ikonografskom tipu Marije u Suncu, vezanom uz papin oprost i slavnu molitvu koja se raširila Europom oko 1500. godine.
Autorica obrađuje dvije slike venecijanske škole iz likovne baštine franjevačke provincije Bosne Srebrene: sliku Gian Antonija Guardija (Venezia 1699—1760.) Povratak sv. Obitelji iz Hrama i sv. Antun ...Padovanski u franjevačkom samostanu Presvetoga Trojstva na Petričevcu (Banja Luka), te Francesca Guardija (Venezia 1712—1793.) Bogorodica s Djetetom i sv. Antunom Padovanskim u franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Obje je atribuirao Grgo Gamulin. Autorica u članku donosi točan smještaj i ikonografsko čitanje prve, te predlaže kasniju dataciju: u posljednje razdoblje djelatnosti Gian Antonia Guardija. Druga slika, iz Kraljeve Sutjeske, nosi godinu (1775.) i ime fra Garge iz Vareša koji ju je nabavio, a usporedba s crtežima i srodnim djelima sakralne tematike malih dimenzija koja nastaju nakon 1760. godine potvrduje autorstvo Francesca Guardija. Slike velikana venecijanskoga rokokoa u franjevačkim samostanima u Bosni i Hercegovini — osim svoje iznimne likovne vrijednosti — potvrda su snažnih povijesnih veza s Venecijom koje su stoljećima njegovali franjevci in Bosna othomana.
