Autor u prvome dijelu članka ocrtava lik mladog čovjeka unutar
postojećeg kulturološkog okvira, a na temelju referentne literature i
provedenih istraživanja posebno se osvrće na kulturološki kontekst
...te na ambijentalnost u kojoj se danas nalazi Crkva u Hrvatskoj.
Nastoji pokazati neke aspekte pozicioniranosti i profilacije mladih
u hrvatskom društvu. U drugome dijelu autor pretresa temeljne
probleme mladih promatrane kroz socijalne odnose, pri čemu
naglašava potragu mladih za religioznošću unutar današnjega
raskršćanjenog i etički neutralnog društva u kojem su mladi vjernici
diferencirano distancirani od Crkve. U trećem dijelu autor se nalazi
u potrazi za pastoralnim modelima u radu s mladima, pri čemu
današnju nezavidnu, odnosno kriznu situaciju pastorala mladih
doživljava kao izazov u stvaranju novih modela. Naglašava potrebu
nove pastoralne paradigme, te kao preduvjete za njezino ostvarivanje
ističe pastoralno obraćenje Crkve, te obnovljeni model mladog
kršćanina i obnovljeni model kršćanske zajednice kao prostora (za)
življenog bratstva. Temeljna nakana je doći do pastorala mladih koji
će se potvrditi kao pastoral njegovanja iskustva vjere.
Pastoral textbooks used by pre-Vatican II priests show, beyond any doubt, that, in their pastoral work, priests had a great appreciation for catechetic teaching. In accordance with the pre-Council ...theological individualism of salvation, a priest defines catechetic teaching as a clever way of giving students the opportunity to adopt, through their catechist, what is necessary for their salvation. Teaching in faith was imprinted in the habitus of a pre-Council priest as his principal task, which he sees as a lasting continuation of Jesus’ ministry of teaching in the Church, in the form of his mediating role of the ‘alter Christus’. Jesus Christ was the foremost subject of catechetic teaching for children and adults, the complete content of the Revelation as it had been published in the Holy Scripture and the tradition, and believed according to the doctrine of the Church. Orthodoxy was to be preserved in the process by all means. Priest-catechist was aware of the fact that the future generation of the faithful and the fruitful receiving of the sacraments depended on the quality, systematic and methodological catechetisation. Education was not the only purpose of catechization, but also the promptness of the catechized to do good.
Za pretkoncilskoga hrvatskog katoličkog svećenika, promatranoga na temelju pastoralnih udžbenika kojima se služio, nesumnjivo se može ustvrditi da visoko vrjednuje katehetsko poučavanje u opsegu ...svojega pastoralnog djelovanja. U skladu s pretkoncilskim teološkim individualizmom spasenja, on katehetsko poučavanje definira kao vješto pružanje prilike učenicima da preko nastojanja katehete usvoje sve što je potrebno za spasenje. Poučavanje u vjeri urezano je u habitus pretkoncilskoga svećenika kao njegova poglavita zadaća koju on shvaća kao trajno nastavljanje Isusove učiteljske službe u Crkvi u vidu svoje posredničke uloge 'alter Christusa'. Prvotni je predmet katehetske pouke za djecu i odrasle Isus Krist, cijeli sadržaj Objave kako je objavljena u Svetomu pismu i predaji, te kako je Crkva predlaže vjerovati. Pravovjernost se pritom želi pod svaku cijenu sačuvati. Svećenik-kateheta bio je svjestan da o kvalitetnoj sustavnoj i metodičkoj katehizaciji ovisi buduća generacija vjernika i plodonosno primanje sakramenata. Svrha katehetskoga poučavanja ne nalazi se samo u obrazovanju, nego i u disponiranju volje katehizanata da čine dobro. Upravo stoga svećenik se smatrao ne samo katehetom, nego i odgojiteljem u vjeri. Da bi to mogao biti, nastojao je osposobljavati se u pedagogiji, didaktici te metodici, obazirući se prilikom katehiziranja na konkretno iskustvo svojih naslovnika. Morao je dobro poznavati i specifičnosti dječjega te zavičajnoga govora, uvodeći ih postupno u razumijevanje religijskoga govora. S obzirom na metodologiju, služio se akromatičkom te heurističkom metodom, a često i njihovom kombinacijom kako bi istine vjere tumačio u pripovijedanju s biblijskom potkom, formulirajući sadržaj u nastavne jedinice, te provjeravajući na kraju sata usvojeno znanje. U svemu tomu kateheta se pokazao kao nezamjenjiv u katehetskomu nastavnom procesu, jer je kušao oživljavati nerijetko suhe i beživotne nastavne cjeline neoskolastičkih vjeronaučnih katekizama. U izboru gradiva slijedio je propisane neoskolastičke katekizme, a kasnije i deharbovske katekizme u kojima se gradivo vezivalo uz biblijske pripovijetke, kako bi katehetska poruka djeci bila zanimljiva, jer su pripovijetke ipak davale konkretni oblik apstraktnim dogmatsko-moralnim katekizamskim formulacijama. Školski je vjeronauk bio u svojemu planu i programu komplementaran sa župnom katehezom, jer su se obje komponente vjerske pouke služile istim pomagalom – katekizmom. Svećenik-kateheta djecu je i odrasle na župnoj katehezi poučavao i obredoslovnici (liturgici), tumačeći im crkvenu godinu te obrede, a snažan naglasak stavljao je i na sakramentalnu katehezu koja je u svojoj operacionalizaciji bila i dalje pod snažnim utjecajem neoskolastičkoga intelektualizma. Pretkoncilski je svećenik razvijao i euharistijsku katehezu, te priježenidbenu katehezu za zaručnike, a i sam sakrament pomirenja bio je katehetski intoniran u opsegu ispovjednikovih savjeta pokornicima. Individualno dušobrižničko vodstvo također je imalo svoje veoma snažne katehetske naglaske u sklopu individualnoga vodstva obitelji, djece i mladeži, te raznih staleža. Katehizaciju je nastojao dovesti u pastoralni međuodnos s propovijedanjem, odnosno s nedjeljnim i blagdanskim evanđeoskim perikopama. Takvim, za onodobne prilike, komplementarnim katehiziranjem nastojao ih je integrirati u župnu zajednicu.
U prvome poglavlju doktorskog rada 1. Teologija prezbiterata prema Drugome vatikanskom koncilu, iščitava se i donosi teologija prezbiterata prema Drugom vatikanskom koncilu i tekstovima ...postkoncilskog učiteljstva. Zatim se pretresa postkoncilsko učenje o prezbiterima u Sinodama biskupâ, te u postkoncilskim dokumentima crkvenog Učiteljstva, u kojima se iznosi problematika prezbitera u poveznici sa koncilskim nacrtom teologije prezbiterata, uz naznačavanje pojedinih odmaka od koncilske misli. U drugome poglavlju 2. Raspravljanje i pisanje o prezbiteru – svećeniku u Hrvatskoj poslije Koncila, na temelju postkoncilske teološke literature u Hrvatskoj istražuje se i pokazuje da je Drugi vatikanski koncil uvelike oblikovao prezbitera u Hrvatskoj. Da bi ispunili očekivanja Drugoga vatikanskog koncila hrvatski su prezbiteri trebali izvršiti prementalizaciju svoga lika od posrednika i kultnog službenika u prezbitera služitelja zajednici, evangelizatora, sabiratelja, pratitelja i prijatelja, čemu je pridonijela hrvatska postkoncilska teološka periodika, a na poseban način Bogoslovska smotra. Katolički tjednik u Hrvatskoj Glas Koncila odigrao je veoma važnu ulogu u informiranju i formiranju crkvene javnosti, a napose prezbiterâ. Od svoga osnutka Kršćanska sadašnjost je uvelike utjecala na oblikovanje koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj. U trećem poglavlju doktorskog rada 3. Prezbiterov – svećenikov identitet na kušnji, najprije se obrađuje postkoncilska kriza u Crkvi, koja se uglavnom manifestirala u obliku krize identiteta te krize svećeničkog ministerija kod jednog dijela prezbitera. Zatim se obrađuje svećenička anketa (1971.) i druga istraživanja kojima je za cilj bilo pomoći prezbiterima snaći se u izmijenjenom crkveno-povijesnom i kulturološko-civilizacijskome kontekstu. U četvrtome poglavlju 4. Sadašnje stanje nedovršenosti koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj, analizom se pokazuje da se prema pisanju suvremenih hrvatskih teologa, kod jednog dijela hrvatskih prezbitera, primjećuje nedovršenost njihova lika kao navjestitelja Božje riječi, te kao slavitelja euharistije i djelitelja sakramenata. Nedovršenost lika kod hrvatskih prezbitera kao voditelja zajednice Božjega naroda hrvatski teolozi uočavaju kroz redukcionističko shvaćanje prezbiterske službe, zatim kroz opasnost funkcionalizma i individualizma u shvaćanju i življenju svoga poslanja. Autor se služi kritičko-analitičkom metodom, a dobivene spoznaje obrađuje metodom sinteze i komparacije. Znanstveni doprinos ovog doktorskog rada sastoji se u analizi i zaokruženom prikazu koncilske teologije prezbiterata u Hrvatskoj, njezinog ostvarivanja, te njezinih plodova u životu i poslanju hrvatskih prezbitera.
U prvome poglavlju doktorskog rada 1. Teologija prezbiterata prema Drugome vatikanskom koncilu, iščitava se i donosi teologija prezbiterata prema Drugom vatikanskom koncilu i tekstovima postkoncilskog učiteljstva. Zatim se pretresa postkoncilsko učenje o prezbiterima u Sinodama biskupâ, te u postkoncilskim dokumentima crkvenog Učiteljstva, u kojima se iznosi problematika prezbitera u poveznici sa koncilskim nacrtom teologije prezbiterata, uz naznačavanje pojedinih odmaka od koncilske misli. U drugome poglavlju 2. Raspravljanje i pisanje o prezbiteru – svećeniku u Hrvatskoj poslije Koncila, na temelju postkoncilske teološke literature u Hrvatskoj istražuje se i pokazuje da je Drugi vatikanski koncil uvelike oblikovao prezbitera u Hrvatskoj. Da bi ispunili očekivanja Drugoga vatikanskog koncila hrvatski su prezbiteri trebali izvršiti prementalizaciju svoga lika od posrednika i kultnog službenika u prezbitera služitelja zajednici, evangelizatora, sabiratelja, pratitelja i prijatelja, čemu je pridonijela hrvatska postkoncilska teološka periodika, a na poseban način Bogoslovska smotra. Katolički tjednik u Hrvatskoj Glas Koncila odigrao je veoma važnu ulogu u informiranju i formiranju crkvene javnosti, a napose prezbiterâ. Od svoga osnutka Kršćanska sadašnjost je uvelike utjecala na oblikovanje koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj. U trećem poglavlju doktorskog rada 3. Prezbiterov – svećenikov identitet na kušnji, najprije se obrađuje postkoncilska kriza u Crkvi, koja se uglavnom manifestirala u obliku krize identiteta te krize svećeničkog ministerija kod jednog dijela prezbitera. Zatim se obrađuje svećenička anketa (1971.) i druga istraživanja kojima je za cilj bilo pomoći prezbiterima snaći se u izmijenjenom crkveno-povijesnom i kulturološko-civilizacijskome kontekstu. U četvrtome poglavlju 4. Sadašnje stanje nedovršenosti koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj, analizom se pokazuje da se prema pisanju suvremenih hrvatskih teologa, kod jednog dijela hrvatskih prezbitera, primjećuje nedovršenost njihova lika kao navjestitelja Božje riječi, te kao slavitelja euharistije i djelitelja sakramenata. Nedovršenost lika kod hrvatskih prezbitera kao voditelja zajednice Božjega naroda hrvatski teolozi uočavaju kroz redukcionističko shvaćanje prezbiterske službe, zatim kroz opasnost funkcionalizma i individualizma u shvaćanju i življenju svoga poslanja. Autor se služi kritičko-analitičkom metodom, a dobivene spoznaje obrađuje metodom sinteze i komparacije. Znanstveni doprinos ovog doktorskog rada sastoji se u analizi i zaokruženom prikazu koncilske teologije prezbiterata u Hrvatskoj, njezinog ostvarivanja, te njezinih plodova u životu i poslanju hrvatskih prezbitera.
In the first Chapter of the dissertation entitled The Theology of the Priesthood According to the Second Vatican Council and Texts of the Post-Council Teaching, the author primarily presents the Decree on the Ministry and Life of Priests (Presbyterorum ordinis) as the draft of the Council's theology of the priesthood, explaining, at the same time, previous drafts as well as reviews of the final document. By putting the ministry, instead of the priest's life, in the first place, Presbyterorum ordinis ceases the previous dichotomy between the sainthood of the priest's life and his work, which is a strongly present characteristic of the theology of the priesthood before the Council. In the key doctrinal elements that are important to the theology of the priesthood, The Decree on the Ministry and Life of Priests follows the dogmatic constitution of the church Lumen gentium. The first and pillar characteristic of the Council's theology of the priesthood is its Christocentricity, that puts the ministerial priesthood within the common framework of the universal priesthood, representing both; a major novum and, at the same time, a drift away from the theology of the priesthood before the Council. The author also recognizes the theocentric accent on the priest's existence within the Council's theology of the priesthood. In the context of the priest's existence, the Council’s fathers strongly emphasize the basic importance of evangelization, as well as give an impetus to the search for a new identity of the priest, suitable for his own time. Council's Croatian theologian Tomislav Šagi-Bunić believes that, in this way, the Council creates the possibility of a pluralistic concept of the priest of the future. Speaking of the spiritual life of the priest, the Decree especially points out the importance of the study and homily of the Word of God, i.e. it appeals to the Council's priest to promote dynamic evangelization and to give witness to sainthood. The Council also notices the danger of the priest's inability to face numerous requests of his ministry and fears the dichotomy between the priest's spiritual life and his pastoral work. By raising the issue of priestly celibacy, the Decree, and also the Council's theology of the priesthood, do not accept the unsupported celibacy but, instead, accept and explain it within both contexts; the context of its ecclesiastical and eschatological selfhood, and especially within that of the undidivided heart on the path of inheritance. Within the Council's theology of the priesthood in Presbyterorum ordinis, great importance is paid to the permanent education of priests. Presbyterorum ordinis does not try to formulate a complete theology of the priesthood, but instead forms firm foundations and outlines the direction of its future development. The draft of the Council's theology of the priesthood is especially evident in the Decree because of the fact that it raises the issue of the dignity of the ministerial priesthood as part of Christ's priesthood, and within the context of the spirituality of priesthood and the appeal to sainthood that are related to priestly ministry. The writing about the priest's cooperation and obedience to the bishop, while the priests are the first co-workers and councillors to bishops, also cannot be omitted. Furthermore, according to Šagi-Bunić, the Council's definition of the relationship between the bishop and the priest, within which the priests are necessary assistants, co-workers and councillors to bishops, is the basic theological acknowledgement of the very nature of both; episcopacy and priesthood. The Decree moves forward in encouraging the establishment of priests' councils, in redefining the relationship between the priest and the bishop and the priest and the lay people, as well as between the priest and non-Catholics. The great novelties of the Decree are: the great care paid to the permanent priestly training and the emphasis put on the pastoral engagement above the parish level, then, the declared care about the remuneration of priests and their old age care, and especially the care for priests who have abandoned the church. It could be stated that this document has certainly encouraged the post-Council analysis of the tensions within the priest's identity, his introspection, in the context of his ministry and life in general. Certainly, the Decree on the Ministry and Life of Priests represents a significant example of diversity and progress that the Council's work has produced and brought out for the benefit of the church.
The author represen
Autor u radu donosi komparativni prikaz ritualne dimenzije crkvenosti uzimajući u obzir tri socioreligijska istraživanja provedena u Hrvatskoj u posljednjih petnaest godina: Vjera i moral u ...Hrvatskoj, EVS 1999 i EVS 2008, osobito skrećući pozornost na stupnjevitu i distanciranu crkvenost koja slabi u svojoj obiteljskoj, eklezijalnoj i društvenoj dimenziji. U radu se jasno pokazuje da potreba za obredima prijelaza kod suvremenog Europljanina i suvremenog Hrvata ostaje izraženom, kako kod članova Crkve tako i kod diferencirano distanciranih, ali i kod ateista. Svi ti pokazatelji ukazuju na proces religiozne diferencijacije kojemu se u Hrvatskoj još ne nazire kraj. Uz to se uočava da ritualna matrica sekulariziranog čovjeka, koji je član Crkve, nije više identična ritualnoj matrici službene Crkve, pri čemu hrvatski građani, koji su u velikoj većini i članovi Katoličke crkve, sve više ulaze u proturječnu ambivalentnost s obzirom na traženje i tumačenje obredâ prijelaza.
U članku se u prvome dijelu pokazuje teološka vrijednost blagoslova, koristeći se teologijom blagoslova sadržanom u Općim napomenama Obrednika blagoslova1, pritom se naglašava njihova katabatska te ...anabatska dimenzija u okviru povijesti spasenja. Nastoji se prikazati blagoslove kao liturgijske izričaje koji su utjelovljeni u život svekolike Crkve. Unutar prvog dijela osvrće se i na empirijsko istraživanje ritualne dimenzije u Hrvatskoj, u sklopu istraživanja određenih aspekata crkvenosti unutar projekta EVS 1999. i EVS 2008. kao pokazatelja trenda neshvaćanja liturgijskih obreda, te njihovog odvajanja od života. U drugom dijelu kratko se obrađuje blagoslove u Bibliji pod vidom obiteljskoga blagoslova, a u kontekstu njihove nutarnje dinamike blagoslov-spasenje. Treći dio rada bavi se blagoslovima u Crkvi, opet sa posebnim osvrtom na obiteljske blagoslove. U četvrtome dijelu članak se bavi obrednikom blagoslova kao iskorakom, ne samo ka promjeni mentaliteta u percepciji blagoslova kako kod klera, tako i kod laika, nego i obrednikom kao sredstvom unapređenja pastoralno-liturgijske prakse. Pritom se upozorava na sudjelovanje kao izvor služenja (slavljenja) sa osobitim naglaskom na laičko služenje (slavljenje) blagoslova. U petom i ujedno završnome dijelu rada promišljaju se mogućnosti slavljenja blagoslova obitelji, te blagoslova njihovih članova s obzirom na Obrednik, te njihovo proširenje u pastoralnom smislu.
Za pretkoncilskoga hrvatskog katoličkog svećenika, promatranoga na temelju pastoralnih udžbenika kojima se služio, nesumnjivo se može ustvrditi da visoko vrjednuje katehetsko poučavanje u opsegu ...svojega pastoralnog djelovanja. U skladu s pretkoncilskim teološkim individualizmom spasenja, on katehetsko poučavanje definira kao vješto pružanje prilike učenicima da preko nastojanja katehete usvoje sve što je potrebno za spasenje. Poučavanje u vjeri urezano je u habitus pretkoncilskoga svećenika kao njegova poglavita zadaća koju on shvaća kao trajno nastavljanje Isusove učiteljske službe u Crkvi u vidu svoje posredničke uloge 'alter Christusa'. Prvotni je predmet katehetske pouke za djecu i odrasle Isus Krist, cijeli sadržaj Objave kako je objavljena u Svetomu pismu i predaji, te kako je Crkva predlaže vjerovati. Pravovjernost se pritom želi pod svaku cijenu sačuvati. Svećenik-kateheta bio je svjestan da o kvalitetnoj sustavnoj i metodičkoj katehizaciji ovisi buduća generacija vjernika i plodonosno primanje sakramenata. Svrha katehetskoga poučavanja ne nalazi se samo u obrazovanju, nego i u disponiranju volje katehizanata da čine dobro. Upravo stoga svećenik se smatrao ne samo katehetom, nego i odgojiteljem u vjeri. Da bi to mogao biti, nastojao je osposobljavati se u pedagogiji, didaktici te metodici, obazirući se prilikom katehiziranja na konkretno iskustvo svojih naslovnika. Morao je dobro poznavati i specifičnosti dječjega te zavičajnoga govora, uvodeći ih postupno u razumijevanje religijskoga govora. S obzirom na metodologiju, služio se akromatičkom te heurističkom metodom, a često i njihovom kombinacijom kako bi istine vjere tumačio u pripovijedanju s biblijskom potkom, formulirajući sadržaj u nastavne jedinice, te provjeravajući na kraju sata usvojeno znanje. U svemu tomu kateheta se pokazao kao nezamjenjiv u katehetskomu nastavnom procesu, jer je kušao oživljavati nerijetko suhe i beživotne nastavne cjeline neoskolastičkih vjeronaučnih katekizama. U izboru gradiva slijedio je propisane neoskolastičke katekizme, a kasnije i deharbovske katekizme u kojima se gradivo vezivalo uz biblijske pripovijetke, kako bi katehetska poruka djeci bila zanimljiva, jer su pripovijetke ipak davale konkretni oblik apstraktnim dogmatsko-moralnim katekizamskim formulacijama. Školski je vjeronauk bio u svojemu planu i programu komplementaran sa župnom katehezom, jer su se obje komponente vjerske pouke služile istim pomagalom – katekizmom. Svećenik-kateheta djecu je i odrasle na župnoj katehezi poučavao i obredoslovnici (liturgici), tumačeći im crkvenu godinu te obrede, a snažan naglasak stavljao je i na sakramentalnu katehezu koja je u svojoj operacionalizaciji bila i dalje pod snažnim utjecajem neoskolastičkoga intelektualizma. Pretkoncilski je svećenik razvijao i euharistijsku katehezu, te priježenidbenu katehezu za zaručnike, a i sam sakrament pomirenja bio je katehetski intoniran u opsegu ispovjednikovih savjeta pokornicima. Individualno dušobrižničko vodstvo također je imalo svoje veoma snažne katehetske naglaske u sklopu individualnoga vodstva obitelji, djece i mladeži, te raznih staleža. Katehizaciju je nastojao dovesti u pastoralni međuodnos s propovijedanjem, odnosno s nedjeljnim i blagdanskim evanđeoskim perikopama. Takvim, za onodobne prilike, komplementarnim katehiziranjem nastojao ih je integrirati u župnu zajednicu.
Autori, koji su ujedno i istraživači na projektu EVS - 2008., u članku pretresaju fenomen religioznosti i crkvenosti na temelju empirijske metode socijalnih znanosti i analitičko-kritičke metode ...teoloških znanosti. Pritom analiziraju sljedeće dimenzije crkvenosti: dimenziju konfesionalne pripadnosti, dimenziju vjerskih istina, ritualnu dimenziju, iskustvenu dimenziju i dimenziju povjerenja u Crkvu. Tako u svom istraživanju i tumačenju fenomena crkvenosti polaze od njezina pluridimenzionalnog karaktera. U odnosu na dimenziju konfesionalne pripadnosti EVS - 2008. autori konstatiraju da se u posljednjih devet godina u Hrvatskoj smanjio postotak katolika (s 87% na 81%), neznatno povećao broj vjernika ostalih vjeroispovijesti (s 2% na 4%), a blago porastao broj onih, koji se ne smatraju vjernicima (s 11% na 16%). Autori zaključuju da se radi o stabilnosti u dinamičnosti na području crkvenosti. I u dimenziji vjerskih istina autori utvrđuju pad crkvenosti kod hrvatskih građana. Vjera u Boga nije doživjela osjetan pad (s 91% na 87%), ali se osjetan pad bilježi kod vjerovanja u grijeh i pakao. Zaključuje se da svojevrsno raslojavanje i profiliranje na unutarcrkvenoj sceni još nije dovršeno, osobito ne u odnosu na stupnjevitu i distanciranu crkvenost. U trećoj, tj. ritualnoj dimenziji analizira se crkvenost u odnosu na sudjelovanje u nedjeljnoj euharistiji (misi) i u participaciji obreda prijelaza (krštenje, vjenčanje, crkveni pogreb). Uz određeni pad crkvenosti u ovoj dimenziji autori zaključuju da je riječ o sociološko-kulturološkom i antropološko-religijskom aspektu koji je u sebi veoma kompleksan. Istodobno upozoravaju na poznatu proturječnu ambivalentnost, prema kojoj je razvidno da ritualna matrica sekulariziranog čovjeka nije više identična obrednoj matrici službene Crkve. Takva disonancija predstavlja sve više problema u pastoralnom djelovanju današnje Crkve. Iskustvena dimenzija obrađena je na osnovi indikatora molitve. Prema EVS - 2008. blago se smanjio broj onih koji ne mole nikada, ali se istodobno smanjio i broj onih koji mole svakodnevno. Ukupno uzevši u Hrvatskoj svakog tjedna s Bogom putem molitve komunicira preko polovice hrvatskog pučanstva. U odnosu na dimenziju povjerenja u Crkvu autori konstatiraju trajan pad povjerenja u sve ustanove u Hrvatskoj pa tako i u Katoličku crkvu, pri čemu je postotak onih koji u Crkvu imaju veliko povjerenje sada 53%. Istodobno govore o unutarcrkvenim i izvancrkvenim uzrocima opadanja povjerenja u Crkvu. Autori upozoravaju da je lakše konstatirati što se dogodilo unatrag u odnosu na kretanje crkvenosti, nego egzaktno procjenjivati što će se događati unaprijed te stoga daju samo odmjerene procjene. U zaključku se zalažu za evanđeoske, isusovske i crkveno odgovorne poteze i živote, odnosno za transparentno svjedočenje svih kršćana u Hrvatskoj, neovisno o njihovu stupnju crkvenosti i crkvene službe koju obnašaju.
