Tendinopatija Ahilove tetive sindrom je prenaprezanja sustava za kretanje koji se očituje
bolnošću i oteklinom u Ahilovoj tetivi i/ili oko nje te dovodi do smanjenja ili nemogućnosti
obavljanja ...željenih radnih i/ili sportskih aktivnosti. U posljednjih je tridesetak godina učestalost
pojavljivanja tendinopatije Ahilove tetive u porastu zbog sve češćeg sudjelovanja ljudi u
sportskim aktivnostima, no valja naglasiti da se u trećini slučajeva javlja u ljudi koji se ne bave
nikakvom fizičkom aktivnošću. Istraživanja su pokazala da u podlozi ovog stanja leži degenerativni,
a ne upalni proces. Predisponirajući čimbenici nastanka tendinopatije Ahilove tetive
mogu biti ili direktno vezani uz osobu (tzv. unutarnji) i tada je najčešće riječ o nepovoljnim
anatomskim značajkama donjeg ekstremiteta, ili indirektno vezani uz osobu (tzv. vanjski)
među kojima su najčešće pogreške u treningu i nošenje neprimjerene obuće. Za postavljanje
dijagnoze od najveće su važnosti temeljita anamneza i klinički pregled. Od slikovnih se metoda
savjetuje načiniti ultrazvuk, dok se magnetska rezonancija savjetuje samo u slučaju neuspjelog
inicijalnog liječenja. Cilj ovog rada jest uputiti na suvremene smjernice neoperacijskog i kirurškog
liječenja neinsercijske tendinopatije Ahilove tetive. Neoperacijsko liječenje uvijek valja
započeti ekscentričnim vježbama, a ako se nakon dvanaestotjednog programa ne postigne zadovoljavajući
rezultat, tada se savjetuje primijeniti neku drugu metodu neoperacijskog liječenja.
Kirurško je liječenje potrebno u 25 do 45,5 % bolesnika koji nakon provedenog neoperacijskog
liječenja nisu zadovoljni ishodom. Danas raste popularnost minimalno invazivnih
kirurških postupaka koji omogućuju bržu rehabilitaciju, manji morbiditet i brži povratak svakodnevnim
aktivnostima u odnosu na standardni kirurški postupak.
Sindromi prenaprezanja sustava za kretanje čest su zdravstveni problem, i to poglavito u populaciji sportski aktivnih osoba. Istraživanja provedena tijekom proteklih desetak godina pokazala su da ...osnovicu nastanka sindroma prenaprezanja čine degenerativne promjene, a ne upalne kako se prije mislilo. Iako se mogu javiti na različitim mjestima sustava za kretanje, ipak se sindromi prenaprezanja najčešće javljaju na tetivama. Cilj ovog rada jest uputiti na suvremene smjernice liječenja sindroma prenaprezanja uz napomenu da je osobita pozornost pritom dana prikazu programa liječenja najčešćih tendinopatija (skakačko koljeno, tendinopatija Ahilove tetive te lateralni epikondilitis) ekscentričnim vježbama. Razlog tomu jest što se izvođenjem ekscentričnih vježbi u svrhu liječenja tendinopatija postižu izvrsni rezultati pa se stoga često i predlažu kao metoda izbora.
Overuse injuries of the musculoskeletal system are a common problem in both general population and among athletes. Researches made in the last decade have shown that overuse injuries are mainly ...caused by degenerative changes and not inflammation, as was thought before. Although they can be present everywhere in musculoskeletal system, overuse injuries are most often seen on tendons. The main goal of this article is to refer to latest guidelines in the treatment of overuse injuries, with special attention to eccentric exercise treatment program for most common tendinopathies (patellar tendinopathy, Achilles tendinopathy and lateral epicondylitis). The main reason is the fact that very good results are accomplished after eccentric exercises in the treatment of tendinopathies and are thus suggested as the first treatment option.
Spontana osteonekroza koljena (SONK) najčešći je tip osteonekroze koljena koji dovodi do oštećenja suphondralne kosti i, u najvećeg broja bolesnika, do propadanja zglobne hrskavice te nastanka ...sekundarnog
osteoartritisa. Nastanak SONK-a objašnjava se dvjema teorijama, vaskularnom i traumatskom. Vaskularna teorija zasniva se na postojanju poremećaja u opskrbi kosti krvlju zbog čega dolazi do lokalizirane ishemije i nekroze suphondralne kosti. Prema traumatskoj teoriji, zbog povećanoga mehaničkog stresa nastaju frakture u insuficijentnoj suphondralnoj kosti, stvara se lokalni edem te dolazi do ishemije i nekroze. SONK se najčešće javlja u žena srednje i starije životne dobi, kao spontana, naglo nastala bol u području medijalnog kondila femura, i to bez prethodne traume. S obzirom na to da se na standardnim radiološkim snimkama karakteristični znakovi javljaju
tek u uznapredovalom stadiju, zlatni standard za postavljanje dijagnoze jest magnetska rezonancija. Liječenje ovisi o veličini i stadiju osteonekrotičnog oštećenja. Mala oštećenja nižeg stupnja uglavnom se uspješno liječe konzervativno, i to u prvom redu rasterećenjem zahvaćenog ekstremiteta pri hodu uz provođenje fizikalne terapije.
Srednje velika oštećenja liječe se ili konzervativno ili kirurški, dok se velika oštećenja gotovo uvijek liječe kirurški. Od tzv. poštednih kirurških metoda rabe se artroskopska stimulacija koštane srži tehnikom mikrofraktura, dekompresija koštane srži, ugradnja koštanohrskavičnog autolognog ili homolognog presatka, ugradnja umjetnog
presatka te korektivna osteotomija otvaranja s medijalne strane proksimalne tibije. No, nakon što dođe do kolapsa suphondralne kosti jedini izbor liječenja jest ugradnja endoproteze koljena.
Lateral inverted osteochondral fracture of the talus (LIFT) is a rare variant of stage IV osteochondral lesion of the talus (OLT), where the fragment is inverted in situ by 180degrees. The management ...of LIFT lesion is very challenging and early recognition crucial, given that treatment options depend on the articular cartilage condition and sufficiency of the adjacent bone of the displaced fragment. We describe two LIFT cases referred from other institutions after unsuccessful conservative treatment of OLT. They presented with pain, swelling and tenderness over the anterolateral aspect of the right ankle. We recognized the LIFT lesion on the magnetic resonance imaging scans in patient 2, while in patient 1 the orientation of the fragment was recognized upon direct visualization during operative treatment. Both patients underwent arthroscopic procedure. Due to articular cartilage damage and insufficiency of the adjacent bone of the fragment, both patients were treated with excision followed by microfracture. Treatment of the LIFT lesion should start arthroscopically to allow clear evaluation of the osteochondral fragment, assessment of the talar defect and identification, as well as treatment of associated disorders. If the articular cartilage appears intact with sufficient subchondral bone, fixation of the fragment is optimal management, otherwise excision and microfracture can be the treatment of choice.Okrenuti kostanohrskavicni fragment na lateralnoj plohi talusa (engl. lateral inverted osteochondral fracture of the talus, LIFT) je rijedak oblik IV. stupnja kostanohrskavicnog ostecenja talusa (engl. osteochondral lesion of the talus, OLT), pri cemu je kostanohrskavicni fragment okrenut u lezistu za 180degrees. Rano prepoznavanje LIFT-a je od presudne vaznosti, jer lijecenje ovisi o ocuvanosti zglobne hrskavice i pripadajuce kosti okrenutog kostanohrskavicnog fragmenta. U nasem radu prikazuj emo dva slucaja LIFT-a koji su upuceni iz drugih ustanova nakon neuspjesnog lijecenja OLT-a konzervativnim metodama. Kod oba bolesnika simptomi su bili bol, oteklina i osjetljivost anterolateralnog dijela desnog gleznja. Ostecenje LIFT je kod drugog bolesnika prepoznato tek na snimkama magnetne rezonance u nasoj ustanovi, dok je kod prvog bolesnika orijentacija fragmenta prepoznata tek za vrijeme operativnog zahvata. Oba bolesnika podrvgnuta su artroskopskom zahvatu. Buduci da su kod oba bolesnika zglobna hrskavica i pripadajuca kost kostanohrskavicnog fragmenta bile znatno ostecene, odlucili smo se za njihovo odstranjenje. Potom smo ocistili nastali defekt na talusu i nacinili mikrofrakture. Danas se savjetuje operativno lijecenje LIFT-a zapoceti artroskopski, jer se na taj nacin omogucava tocna procjena ocuvanosti kostanohrskavicnog fragmenta te se mogu lijeciti pridruzena unutarzglobna ostecenja. Ako je zglobna hrskavica fragmenta ocuvana i ima dovoljno pripadajuce kosti, metoda izbora je fiksacija kostanohrskavicnog fragmenta, dok je u suprotnom moguce odstraniti kostanohrskavicni fragment i naciniti mikrofrakture.Key words: Talus - injuries; Cartilage, Articular; Cartilage Diseases; Conservative Treatment; Magnetic Resonance Imaging; Arthroscopy; Case ReportsKljucne rijeci: talus - ozljede; hrskavica, zglobna; hrskavica, bolesti; konzervativno lijecenje; magnetska rezonancija, snimanje; artroskopija; prikazi slucaja
IntroductionPigmented villonodular synovitis (PVNS) is a rare and benign proliferative lesion affecting synovial lining of joints, bursae, and tendon sheaths. Depending on the extent of synovial ...involvement, two forms are distinguished, diffuse, and localized. Intra-articular localized form of PVNS (LPVNS) presents as a nodular, well circumscribed, pedunculated, or sessile soft-tissue mass. Case PresentationWe report a case of an unusual localization of LPVNS in posterior ankle recess in a 42-year-old male with concomitant anterior ankle impingement syndrome. To address both the posterior and the anterior ankle disorders the patient was treated with combined two-portal endoscopic hindfoot approach and anterior ankle arthroscopy within the same operative session. The hindfoot endoscopy encompassed complete removal of the localized mass, partial synovectomy of the area at the base of the lesion, removal of os trigonum, and a loose body impinged in the interval between tibia and fibula. The anterior ankle arthroscopy included removal of the osteophytes from the anterior distal tibia and dorsal talus. Patient continued his normal daily and sporting activities without any restrictions and no recurrence of LPVNS 2 years after the surgery. ConclusionPVNS is an important clinical entity that should always be thought of as a differential diagnosis when treating patients with ankle disorders. Hindfoot endoscopy, when performed by an experienced ankle surgeon, is a safe and effective procedure for LPVNS of the posterior ankle recess, when deemed amenable to complete resection.
Osteohondritis disekans (OCD) lakta je žarišno oštećenje zglobne hrskavice i pripadajuće subhondralne kosti. U laktu je OCD najčešće
lokaliziran na kapitulumu humerusa. OCD lakta se uobičajeno javlja ...kod športaša u adolescenciji, posebice kod onih koji se
bave „bacačkim“ športovima, te kod gimnastičara. Nastanak OCD-a lakta posljedica je kombinacije ponavljajućih mikrotrauma,
biomehaničke neusklađenosti i oskudne vaskularizacije distalnog dijela nadlaktične kosti. OCD lakta se najčešće otkriva na magnetskoj
rezonanciji i računalnoj tomografi ji, iako se oštećenje može uočiti i na standardno načinjenim radiološkim snimkama. Od
najveće je važnosti razlikovati stabilni od nestabilnog OCD-a lakta kako bi se odredio najbolji način liječenja. Stabilni OCD lakta
može se započeti liječiti neoperacijski, i to poštedom i modifi kacijom aktivnosti. Kirurško je liječenje potrebno kad je riječ o nestabilnom
OCD-u lakta, nakon neuspješnog neoperacijskog liječenja te ako je prisutno slobodno zglobno tijelo u zglobu koje čini mehaničke
simptome. Osnovne metode kirurškog liječenja OCD-a lakta su stimulacija koštane srži, fi ksacija koštano-hrskavičnog
fragmenta te prijenos autolognog koštano-hrskavičnog presatka. Cilj ovog rada je prikazati dosadašnje spoznaje o etiologiji, kliničkoj
slici, dijagnostici, mogućnostima liječenja te ishodu liječenja OCD-a lakta.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Uvod: Svrha ovog rada je prikazati slučaj bolesnika kojemu je kirurško liječenje bilo indicirano s ciljem odstranjenja tumorske tvorbe smještene ispred fi bularnog maleola, a za koju se s obzirom na ...lokalizaciju i izgled na magnetnoj rezonanciji (MR) smatralo da je gigantocelularni tumor (GCT) ovojnice peronealne tetive. Prikaz bolesnika: Bolesnik u dobi od 57 godina došao je na pregled zbog pojave jasno ograničene tvorbe smještene ispred fi bularnog maleola desnog stopala. Dvije godine ranije je tijekom rekreacijskog igranja košarke zadobio udarac u području lateralnog dijela stopala. Nakon toga je primijetio oteklinu tog područja koja je vremenom otvrdnula, ali je uvijek bila bezbolna i dobro ograničena. Na pregled je bolesnik došao s već učinjenim MR-om desnog stopala na osnovi kojeg se postavila sumnja na GCT ovojnice peronealnih tetiva pa je indicirano kirurško odstranjenje tvorbe. Tijekom operacije uočena je longitudinalna ruptura tetive peroneus brevisa (PB) zbog koje je ona bila podijeljena na dva dijela i to na način da je veći dio nalikovao tumorskom tkivu. Učinjena je resekcija tetive PB-a s tvorbom nakon čega su preostali dijelovi tetive tenodezirani za tetivu peroneus longusa (PL). Resecirani dio tetive zajedno s tvorbom poslan je na patohistološku analizu prema kojoj u preparatu nema tumorskog tkiva već je riječ o pseudocističnoj degeneraciji tetive. Bolesnik se u potpunosti oporavio te je na zadnjem kontrolnom pregledu, 36 mjeseci nakon operacije bio bez tegoba s operiranim gležnjem. Rasprava: Ako nakon čišćenja mjesta rupture peronealne tetive preostali dio tetive ima više od 50 % poprečnog presjeka peronealne tetive, može se ili tako ostaviti ili se tetiva može tubularizirati. Ako nakon čišćenja mjesta rupture peronealne tetive preostane manje od 50 % poprečnog presjeka peronealne tetive, potrebno je odstraniti i taj dio tetive u potpunosti. Potom se u slučaju rupture PB-a preostali dijelovi tetive PB-a prišiju za tetivu PL-a i to proksimalni dio tetive bar 3 do 4 cm iznad vrška lateralnog maleola, a distalni dio bar 5 do 6 cm distalnije od vrška fi bule. Zaključak: Ovaj prikaz bolesnika ukazuje da se ruptura degenerativno promijenjene peronealne tetive može prikazati kao bezbolna tvorba koja može nalikovati nekom tumorskom procesu. Zbog toga se ispravna dijagnoza ponekad može postaviti tek tijekom zahvata i potom potvrditi patohistološkom analizom. Osim toga, želimo istaknuti da prikaz slučaja našeg bolesnika potvrđuje navode iz literature da se nakon resekcije jedne peronealne tetive može uspješno učiniti tenodeza za drugu, zdravu tetivu, jer se time postiže dobar poslijeoperacijski rezultat.
To investigate current preferences and opinions on the diagnosis, treatment and rehabilitation of patients with anterior cruciate ligament (ACL) injury in Croatia.
The survey was conducted using a ...questionnaire which was sent by e-mail to all 189 members of the Croatian Orthopaedic and Traumatology Association. Only respondents who had performed at least one ACL reconstruction during 2011 were asked to fill out the questionnaire.
Thirty nine surgeons responded to the survey. Nearly all participants (95%) used semitendinosus/gracilis tendon autograft for reconstruction and only 5% used bone-patellar tendon-bone autograft. No other graft type had been used. The accessory anteromedial portal was preferred over the transtibial approach (67% vs 33%). Suspensory fixation was the most common graft fixation method (62%) for the femoral side, followed by the cross-pin (33%) and bioabsorbable interference screw (5%). Almost all respondents (97%) used a bioabsorbable interference screw for tibial side graft fixation.
The results show that ACL reconstruction surgery in Croatia is in step with the recommendations from latest world literature.
PDF
