Kako se danas može zamisliti plodonosan dijalog između kršćanske
teologije i psihologije? Autor pokušava odgovoriti na to
pitanje iz teološkoga motrišta. Povijest odnosa između teologije
i ...psihologije vidi se unutar širega konteksta stoljetne rasprave o
odnosima između vjere i znanosti, o načinu znanstvene i teološke
spoznaje.
Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu članka autor
predstavlja dva načelno različita oblika ili modela (mogućnosti)
odnosa između teologije i psihologije, a to su: model isključivosti i
model poistovjećivanja.
U drugom dijelu rada dijalogu teologije i psihologije pristupa
se iz perspektive integralne antropologije u kojoj se čovjek promatra
kao tjelesno-psihičko-društveno-duhovno biće. Teološka
antropologija, za razliku od filozofijske, medicinske, psihologijske
ili biologijske antropologije, bavi se definitivnim osmišljavanjem
čovjeka.
U završnom dijelu članka autor nabraja neke izazove interdisciplinarnoga dijaloga teologije i psihologije za pastoralni rad,
gdje svaka od dviju disciplina unosi u međusobnu razmjenu svoju
vlastitu praksu – dušobrižništvo, odnosno psihoterapiju
Kako se danas može zamisliti plodonosan dijalog između kršćanske teologije i psihologije? Autor pokušava odgovoriti na to pitanje iz teološkoga motrišta. Povijest odnosa između teologije i ...psihologije vidi se unutar širega konteksta stoljetne rasprave o odnosima između vjere i znanosti, o načinu znanstvene i teološke spoznaje.
Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu članka autor predstavlja dva načelno različita oblika ili modela (mogućnosti) odnosa između teologije i psihologije, a to su: model isključivosti i model poistovjećivanja.
U drugom dijelu rada dijalogu teologije i psihologije pristupa se iz perspektive integralne antropologije, u kojoj se čovjek promatra kao tjelesno-psihičko-društveno-duhovno biće. Teološka antropologija, za razliku od filozofijske, medicinske, psihologijske ili biologijske antropologije, bavi se definitivnim osmišljavanjem čovjeka.
U završnom dijelu članka autor nabraja neke izazove interdisciplinarnoga dijaloga teologije i psihologije za pastoralni rad, gdje svaka od dviju disciplina unosi u međusobnu razmjenu svoju vlastitu praksu – dušobrižništvo, odnosno psihoterapiju.
U ovom radu autor analizira kristološku problematiku prisutnu
u dijaloškim monografijama Romana Guardinija. Rad je podijeljen u
dva dijela. U prvom dijelu ukazuje se na Guardinijevu hermeneutičku
...djelatnost kao osobito obilježje njegove teologije, te se iznose neka
autorova teorijska razmišljanja i postavke o tome koji je smisao
interpretacije literarnih tekstova i kako bi se ona trebala odvijati.
Dijaloške monografije ukazuju na nužnost da teologija bude u dijalogu
s drugim područjima ljudskog stvaralaštva, osobito s književnošću i
pjesništvom, te da njihove rezultate unosi u svoja promišljanja.
U drugom dijelu rada, polazeći od hermeneutičke pozadine
njegova teološkog promišljanja koji čini pojam “kršćanski
svjetonazor” shvaćen kao susret između vjere i svijeta, autor
zatim analizira kristološku problematiku u Guardinijevim radovima
koji se odnose na Dantea, Pascala, Dostojevskog i Hölderlina. U
studiji o Danteu ističe se osobito antropološki vid, to jest problem
smisla konačnosti i ljudske povijesti koja dolazi do vlastite punine
u svjetlu ljudske egzistencije Isusa Krista. Interpretirajući lik
Pascala pokazano je kako filozofska antropologija pronalazi svoje
ispunjenje u teološkoj antropologiji. U monografiji o Dostojevskom
tematizira se problematika (ne) mogućnosti kršćanske poruke u
novom vijeku, a kod Hölderlina se istražuje njegovo dvoznačno
kristološko razmišljanje gdje se Kristov lik pokušava izjednačiti s
ostalim mitološkim likovima “spasitelja” svijeta. Ta nemogućnost
neokrnjene i cjelovite kristologije obilježava novovjekovne ljude i
‘pokršćansku religioznost’.
U ovom radu autor tematizira odnos između nove religijske
svijesti u današnjem društvu i budućnosti kršćanske duhovnosti.
U prvom dijelu članka ukazuje se na neke osobne i društvene
čimbenike ...nastanka nove religijske svijesti. Uz pomoć socioloških
modela razumijevanja mjesta religije u modernom društvu pokušavaju
se orisati glavne odrednice duhovne situacije današnjeg
vremena.
U drugom dijelu rada govori se o logici inkulturacije kršćanske
duhovnosti u opisanom kulturnom kontekstu. Inkulturacija
kršćanske duhovnosti ilustrira se na tri konkretna primjera: duhovnost
i izgradnja kontemplativne osobnosti, duhovnost i teologija
drugoga, te duhovnost i kršćanska radost.
U članku autor proučava odnos između vjeronaučnog znanja i
vjerskog iskustva u katehetsko-katekumenalnoj pripravi mladih za
primanje sakramenta potvrde.
Polazeći od tvrdnje da svako posredovanje ...vjere mora uzeti u
obzir međuovisnost između izvanjske (općesvjetske i društvene)
situacije i unutarnjih doživljaja pojedinca, nabrajaju se neka
zajednička obilježlja samoiskustva mladih u današnjem vremenu:
nemoć osmišljavanja vlastite životne situacije, slijepi pragmatizam,
nepopularnost obvezatnih svjetonazora i dublje refleksije te
novo shvaćanje smisla života (imati uspješan život).
U svjetlu spomenutih pomaka u doživljavanju, razmišljanju i
potrebama mladih, priprava krizmanika mora voditi računa o
zahtjevu za životnom motivacijom vjere.
Uvođenje mladih u prostore življenje vjere traži mistagošku
sposobnost u otkrivanju odnosa s Bogom. Osobito četiri elementa čine bitne sastavnice uvoda u kršćansko iskustvo Boga: povezivanje
svakodnevnih životnih iskustava s darom i iskustvom Duha Svetoga,
posredovanje iskustva osobne Božje ljubavi, organiziranje kreativnih
liturgijskih slavlja, te uvođenje u iskustvo osobne molitve.
Ponovno oživljavanje sakramenta potvrde nije moguće bez promjena
u pastoralnoj praksi priprave i slavljenja sakramenta potvrde.
