U članku se pokušava pokazati gdje bi se moglo ne samo teološki već i ekleziološki utemeljiti mogućnost pluralizma u Crkvi, te ponuditi neke smjerokaze za iskorak iz uobičajene crkvene prakse. Shodno ...tome, u prvom dijelu razmišljanja ukazuje se na mogućnost pluralizma koja proizlazi iz samog poimanja otajstva Crkve. Analiziraju se četiri temeljne ekleziološke orijentacije koje možemo prepoznati u novozavjetnim tekstovima i dokumentima Drugog vatikanskog sabora: Crkvu kao sakrament spasenja, Crkva kao putujući narod Božji, Crkva kao tijelo Kristovo i Crkve kao 'koinonia', pitajući se koje je njihovo značenje s obzirom na mogućnost postojanja pluralizma u Crkvi. Vodeći računa o specifično novozavjetnom kontekstu u kojem se pojmovi - misterij, narod Božji, tijelo Kristovo, karizma, 'koinonia', - koriste, moguće je govoriti o 'demokratizaciji Crkve'.
U drugom dijelu izlaganja, pokušava se iz ekleziološkog indikativa formulirati, makar u naznakama, ekleziološki imperativ odnosno glavne smjernice i poticaje za crkveni iskorak u pravcu ostvarenja pluralizma u Crkvi. Polazeći od 'ekleziologije-zajedništva', Crkva se može probiti do jednog diferenciranijeg poimanja pluralizma u Crkvi i afirmirati se kao prostor institucionalizirane slobode u pluralističkom kontekstu. Zatim se osvjetljavaju dva goruća problema pluralizma u Crkvi: problem unutar-crkvenog dijaloga i uređenje odnosa između mjesne Crkve i univerzalne Crkve. U analizi tih problema izlaze na vidjelo neki bitni ekleziološki elementi unutar-crkvenog pluralizma: duh dijaloga, 'sensus fidelium', ideja kolegijalnosti, katolicitet, sinodalno upravljanje, načelo supsidijarnosti, inkulturacija vjere. Članak se zaključuje konstatacijom da je u Crkvi od samog početka postojao teološki, eklezijalni, liturgijski, disciplinarni pluralizam. Zadnji kriterij jedinstva i pluraliteta u Crkvi jest sam Isus Krist.
Polazeći od sociološke analize suvremene kulture koja
pluralnost vidi kao ključni pojam današnjeg društva, tekst nastoji
osvijetliti na koji način teologija i duhovnost mogu odgovoriti na
izazove ...koje u sebi krije moderni pluralizam. U prvome dijelu rada
govor je o profiliranju kršćanske duhovnosti i potrebi pounutrašnjenja
vjere. Uvažavajući duhovne potrebe ljudi današnjeg
vremena, budućnost duhovnosti ovisit će o tome u kojoj će mjeri ona
biti iskustvena, evolutivna i praktična. Kršćansko duhovno iskustvo
Boga trajno je upućeno na Kristovo čovještvo i na evanđelje kao
alternativni put.
U drugom dijelu, na konkretniji se način ukazuje kako može
kritičko-kreativna duhovnost iz izvorne kršćanske inspiracije pomoći
ozdravljenju i teološkoj integraciji prevladavajućih tendencija
današnje kulture. U tu se svrhu imenuju četiri težišta duhovnosti
budućnosti: iscjeljenje ljudskih odnosa, terapijska dimenzija vjere,
društvena zauzetost i zalaganje za pravednost, te njegovanje
kontemplativne dimenzije života. Kao zaključak, proizlazi nužnost
povezivanja mističke i proročke dimenzije kršćanske vjere.
