The second half of the 12th and the 13th century witnessed great institutional changes in Istrian towns due to the formation of communal government. This process, well-known in the Italian ...environment, included a certain degree of conflicts of interest with the local bishops. Two examples from Istria, namely the cities of Trieste and Poreč (Parenzo), lend themselves to interesting research. The bishops of Trieste, who held the public authority within the city walls from the mid-10th century onwards, presented a direct obstacle to the commune on its way towards complete autonomy. On the other hand, the bishops in Poreč understood the territory of the city district as the bishopric’s property. Their aspirations, which were based on the forged Privilegium Eufrasianum, also included fiscal and juridical powers and thus posed a problem for the communal development. Communes finally overcame both specific local situations; however, it is interesting to note that the reactions of the cathedral chapters differed greatly. Members of the chapter in Poreč stood by the bishop in his fight against the commune, which was backed by the power of Venice. Their counterparts in Trieste, though not so actively involved in the shift of the public power in the city, can eventually be regarded as the commune’s allies. The reasons for such different responses can be found not only in the practical, financial aspects, but also in the different relations within the bishopric in the previous centuries. Although cathedral chapters were not directly involved in the conflict and in the institutional changes per se, research into the relationship between chapters and bishops can provide an insight into bishoprics’ internal mechanisms that set the foundations for the late medieval and early modern period.
Prispevek obravnavajavno oblast tržaških škofov v mestu Trst, ki sojo de iure izvajali od leta 948, kojoje tedanji škof Ivan prejel od italskega kralja Lotarja II., do sredine oziroma konca 13. ...stoletja. Od prve polovice 12. stoletja naprej imamo ohranjenih več pisnih virov, ki na različne načine zadevajo dejavnosti škofov, obenempaje mogoče z ustrezno interpretacijo virov, ki niso neposredno vezani na izvajanje javne oblasti škofov, dopolniti razumevanje odnosov med različnimi političnimi akterji v mestu in širši regiji. S tem vprašanjem se je v zadnjem poldrugem stoletju ukvarjalo več tržaških zgodovinarjev, ki pa so pri svojem delu vedno obravnavali zgolj nekatere vire in posledično le določene vidike javne oblasti tržaških škofov.
Članak se bavi neobjavljenim radom pravnika, arhivista i paleografa Mirka Zjačića,
transkripcijom porečke Liber iurium episcopalium I. Prijepis se danas čuva u Zavodu
za povijesne i društvene ...znanosti HAZU u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli.
Riječ je o važnom pisanom izvoru koji je nastao u drugoj polovici 15. i prvoj polovici
16. stoljeća za vrijeme porečkih biskupa, Antona Pavara i Girolama Campegia. Kodeks
sadrži ukupno 275 prijepisa i zapisa (Zjačić je numerirao 274 zapisa) koji vremenski
obuhvaćaju razdoblje od 10. do kraja 13. stoljeća i, posljedično, predstavlja ključni izvor
za proučavanje ne samo prošlosti Porečke biskupije nego i svih vidika života u Poreču
u to vrijeme. Zjačić je rukopisnu knjigu, koja obuhvaća 320 folija, transkribirao, a tekst
je opremio opsežnim kritičkim aparatom s 2.025 napomena. Transkripciji nedostaje
popratna studija. Sumarni je uvodnik nakon Zjačićeve smrti dodao Darinko Munić.
Sama transkripcija izvedena je preciznošću kojom je autor obradio i druge pisane izvore,
a posebno treba naglasiti brojne zabilješke i ispravke filološke prirode. Zjačićeva
transkripcija porečke rukopisne knjige zanimljiva je sa stručnog gledišta, posebno ako
njegov rad usporedimo s izvornikom u Poreču. Kod svojeg rada većinom nije uzimao u
obzir neke značajne elemente teksta koji se danas smatraju presudnim pri obradi kartulara,
registara i sličnih radova zbog posebne prirode tih djela – tu je, prije svega, riječ o
vanjskim značajkama rukopisa te određenim sadržajnim elementima, kao što su u ovom
primjeru potpisi četvorice ravenskih bilježnika, koji su 1519. godine većinu unosa u
kodeksu ovjerili. Zjačićev metodološki pristup originalu odražava duh vremena u kojem
je taj znameniti hrvatski paleograf djelovao. Kodeks je za njega u prvom redu predstavljao
samo kopijalnu knjigu u najužem i tradicionalnom značenju te riječi, a to je
skup transkripcija dokumenata. Autor se nije posvećivao pitanjima koja se postavljaju o
takvom kompendiju kao cjelini, a – posljedično – u transkripciju, odnosno znanstvenokritički
aparat nije uključivao one elemente koji se danas smatraju vrlo bitnima pri
obradi takvih djela. Unatoč tome treba zaključiti da Zjačićeva transkripcija predstavlja
važno te opsežno djelo za proučavanje porečke srednjovjekovne povijesti i bila bi šteta
kada bi ostala u tipkopisnom obliku bez odgovarajućeg kritičkog komentara.
PDF