Frane Petrić glazbenom se problematikom najviše bavio u djelu Poetika (Della Poetica, Ferrara, 1586.) u kojemu se unutar teorije pjesništva posvetio i razjašnjavanju starogrčke glazbene prakse. ...Međutim, Petrić se glazbom bavio i u ranoj fazi svojega djelovanja, u djelu Sretan grad (La città felice) koje je nastalo 1551., a objavljeno 1553. godine u Veneciji. U tom se djelu u okviru predstavljanja teorije društva Petrić osvrnuo i na glazbu, no u znatno manjem opsegu i na drukčiji način nego u Poetici. Glazbena se tematika u Sretnome gradu pojavljuje na samome kraju tog djela, u kontekstu odgoja i obrazovanja. Kao osnovne predmete obrazovanja Petrić navodi slikarstvo, glazbu i gramatiku, posvećujući se u jednom kraćem odlomku detaljnije samo glazbi kao odgojno-obrazovnom sredstvu koje vodi prema vrlinama. Osim toga, Petrić navodi i druge funkcije glazbe te nabraja starogrčke oktavne vrste i opisuje njihove učinke na čovjeka, iz čega je vidljivo da je bio upućen u glazbenu terminologiju, kao i to da je na njegovo poimanje glazbe prvenstveno utjecala antička grčka teorija glazbe.
Music played a specific role in Renaissance Dubrovnik and this is best proven in texts left by Dubrovnik Renaissance thinkers. One of the outstanding personalities among them was Nicolò Vito di ...Gozze, who was held in high esteem by his contemporaries, being elected seven times to the position of the Dubrovnik Duke. Thus, his ideas on music and culture in general could be considered as widely shared and accepted among the Dubrovnik intellectuals of his time. Gučetić treated music subjects in shorter passages of three among his works: Dialogo delia bellezza (Dialogue on Beauty, 1581.), Governo della famiglia (The Governing of the Family, 1589.), Dello stato delle republiche (On the State of the Republics, 1591.). In analysing the three above-mentioned works, it is obvious that his thoughts on music had been mostly influenced by Plato's Republic and Laws, as well as Aristotle's Politics. Namely, when writing about music, Gučetić always put it into the context of paideia — an ancient Greek notion that referred not only to learning and education, but also to the totality of the cultural and ethical experience. Glazba je u renesansi imala specifičnu ulogu koju nam najbolje dokazuju djela dubrovačkih renesansnih mislilaca. Među njima je svakako istaknuto mjesto zauzeo Nikola Vitov Gučetić (1549.-1610.), koji je bio visoko cijenjen među svojim suvremenicima. Naime, Gučetić je čak sedam puta bio izabran za kneza dubrovačkog, pa se njegove ideje o glazbi i kulturi mogu smatrati i općim uvjerenjem koje je 'Vladalo' među stanovnicima Dubrovnika u 16. stoljecu. Gučetić je o glazbi raspravljao u trima svojim djelima: Dialogo della bellezza (Dijalog o ljepoti, 1581.), Governo della famiglia (Upravljanje obitelji, 1589.) i Dello stato delle republiche (O ustroju država, 1591.). Kada Gučetić piše o glazbi, on to čini uvijek u istom kontekstu, a taj je paideia. Kao što je poznato, paideia je pojam koji se u antičkoj Grčkoj odnosio na odgoj i obrazovanje, ali i na čovjekovo cjelokupno kultumo i etičko iskustvo, tako da je formalno obrazovanje u današnjem smislu riječi bilo samo njezin početni dio. Iz analize ovih triju Gučetićevih djela vidljivo je da su na formiranje njegova mišljenja neosporno utjecali Platon i Aristotel. Platonov je utjecaj prije svega vidljiv u Gučetićevom zalaganju za jednolikost paideie. Poput Platona, Gučetić je najveću važnost u dijelu paideie zaduženom za duh dodijelio glazbi, dok se svojevrsnim iskorakom u odnosu na Platona može smatrati Gučetićevo stajalište o sklonostima pojedinaca. Naime, Platon nije vodio računa o čovjekovim individualnim sklonostima, a njegovo je mišljenje čak išlo u smjeru zahtijevanja uniformnosti svih članova zajednice. Gučetić je pak istaknuo različitost pojedinaca smatrajući da unutar paideie i tome treba posvetiti pažnju. Što se Aristotelovog utjecaja tiče, tu treba izdvojiti nekoliko aspekata. Kao prvo, Gučetić prihvaća Aristotelovo uvođenje pluralizma u raspravu o funkcijama glazbe. Glazba je za Gučetića bila multifunkcionalan sadržaj koji je imao vrlo važnu ulogu i izvan paideie. Tako i Gučetić, poput Aristotela, krajnju svrhu glazbe vidi u dokolici, no ide i korak dalje, govoreći o dokolici kao o onome što je pogubno za paideiu, za razliku od Aristotela koji je o dokolici govorio isključivo pozitivno. Kao drugo, Gučetić od Aristotela preuzima poimanje glazbe kao nužnosti, ne samo unutar paideie, već i za ljudski život u cjelini. Kao treće, Gučetić se slagao s Aristotelovim uvođenjem praktićke poduke glazbe u paideiu. Ipak, i ovdje je načinio iskorak, govoreći o ugodi koju će čovjeku pružiti praktičko muziciranje, za razliku od Aristotela koji u tom kontekstu nije spominjao ugodu, nego samo stjecanje iskustva nužnog za kasnije prosuđivanje glazbe. Iz svega navedenog može se zaključiti da Gučetićeva razmišljanja nisu ostala na razini pukog preuzimanja ideja dvaju najpoznatijih antičkih filozofa. Platonove i Aristotelove ideje o glazbi, a osobito o glazbenom odgoju Gučetiću su neosporno poslužile kao uzor za njegova vlastita djela, no svakako je vidljiv i Gučetićev pomak u odnosu na njih. Gučetić je prihvatio pojedine segmente Platonovih i Aristotelovih promišljanja o glazbi i na specifičan ih način objedinio u svojim razmišljanjima, priklanjajuci se podjednako i neoplatonizmu i neoaristotelizmu. U njegovom je opusu tako moguće uočiti pomak od mladenačkog neoplatonizma i metafizičkog razmišljanja o glazbi prema aristotelovskom prizemnijem razmišljanju. Vjerojatno je na to snažan utjecaj imala i njegova društveno politička angažiranost koja mu se nametnula kroz ulogu kneza dubrovačkog. Stoga se njegove spekulativne misli o glazbi općenito mogu smatrati s jedne strane refleksijama specifićne dubrovaćke sociokulturne klime kasnog 16. stoljeća, a s druge strane i buducim putokazima za istu.
Dubrovački renesansni filozof i pjesnik Miho Monaldi (1540. – 1592.) u svojoj je estetičkoj raspravi Irena, iliti o ljepoti (Irene, overo della belleza, Venecija, 1599.) glazbenoj problematici ...posvetio čitavo poglavlje – Dialogo ottavo (fol. 135–153) – da bi predstavio svojevrsnu opću teoriju glazbene umjetnosti. U tom se poglavlju Monaldi detaljno bavio pojedinim aspektima glazbe, a to su: podjela glazbe na različite vrste, intervali, značenje u glazbi, funkcije glazbe, modusi, glazbala, odnos između glazbe i politike, odnos između glazbe i drugih »predmeta sluha« te kriteriji za postizanje »ispravne glazbe«. Radi se, dakle, o prilično velikom broju tema vezanih uz glazbenu problematiku, zbog čega se to Monaldijevo djelo smatra najznačajnijim doprinosom refleksiji o glazbi na hrvatskom području u renesansnome razdoblju. U svojoj klasifikaciji glazbe Monaldi je prednost dao vokalnoj glazbi (u odnosu na instrumentalnu), što je u potpunome skladu s općim renesansnim poimanjem glazbe.
The work Irene, overo della bellezza (Venice, 1599), written by the Renaissance philosopher and poet Michele Monaldi (1540–1592) from Dubrovnik, is considered to be the first aesthetic treatise that originates from Croatia. In that dialogue, Monaldi devoted a whole chapter to music and presented his version of the general theory of it. Monaldi’s thoughts on beauty and music originate primarily from the philosophy of Plato and Aristotle. He was mainly theoretically oriented, thus his ideas on music are primarily based on Plato’s philosophical thoughts, and only partially on Aristotle’s. In the greater part of this chapter, Monaldi does not consider the changes that occurred in the field of music in the second half of the 16th century and on the turn of the 17th century. Thus, his ideas on music and art, in general, can be interpreted almost as a purely theoretical model, without any indications of its possible use in practice. Monaldi’s Platonic orientation is also evident in the form of his work, which is the dialogue form modelled after similar dialogues written by Plato. In some aspects of his discussion on music, though not numerous, Monaldi still relies on Aristotle, especially when it comes to functions of music. In his chapter devoted to music (Dialogo ottavo, fol. 135–153) Monaldi rather thoroughly discusses several aspects of music: the divisions of music into different branches, the intervals, the meaning in music, the functions of music, the modes and the instruments, the relationship between music and politics, the relationship between music and other "objects of hearing", as well as criteria necessary to achieve "proper music". Given the fact that Monaldi treated quite a large number of music issues, his work Irene, overo della bellezza is considered to be the most valuable contribution to the reflection on music from Croatia in the Renaissance period. This paper presents Monaldi’s understanding of music, based on the example of his classifications of it into different categories.
The work Irene, overo della bellezza (Venice, 1599), written by the Renaissance philosopher and poet Michele Monaldi (1540–1592) from Dubrovnik, is considered to be the first aesthetic treatise that ...originates from Croatia. In that dialogue, Monaldi devoted a whole chapter to music and presented his version of the general theory of it. Monaldi’s thoughts on beauty and music originate primarily from the philosophy of Plato and Aristotle. He was mainly theoretically oriented, thus his ideas on music are primarily based on Plato’s philosophical thoughts, and only partially on Aristotle’s. In the greater part of this chapter, Monaldi does not consider the changes that occurred in the field of music in the second half of the 16th century and on the turn of the 17th century. Thus, his ideas on music and art, in general, can be interpreted almost as a purely theoretical model, without any indications of its possible use in practice. Monaldi’s Platonic orientation is also evident in the form of his work, which is the dialogue form modelled after similar dialogues written by Plato. In some aspects of his discussion on music, though not numerous, Monaldi still relies on Aristotle, especially when it comes to functions of music. In his chapter devoted to music (Dialogo ottavo, fol. 135–153) Monaldi rather thoroughly discusses several aspects of music: the divisions of music into different branches, the intervals, the meaning in music, the functions of music, the modes and the instruments, the relationship between music and politics, the relationship between music and other “objects of hearing”, as well as criteria necessary to achieve “proper music”. Given the fact that Monaldi treated quite a large number of music issues, his work Irene, overo della bellezza is considered to be the most valuable contribution to the reflection on music from Croatia in the Renaissance period. This paper presents Monaldi’s understanding of music, based on the example of his classifications of it into different categories.
Zahvaljujući svojoj specifičnoj društvenopolitičkoj situaciji Dubrovnik je u renesansi predstavljao žarište kulture i umjetnosti te tako odigrao vrlo važnu ulogu i u povijesti hrvatske glazbe. U tom ...kontekstu su od ključne važnosti bile tzv. akademije, učena društva u kojima su se dubrovački intelektualci okupljali kako bi razmjenjivali svoja mišljenja o pojedinim aspektima umjetnosti, filozofije i književnosti. I glazba je zasigurno bila dio tih rasprava, a o tome nam svjedoče djela Nikole Vitova Gučetića, jednog od najistaknutijih intelektualaca renesansnog Dubrovnika. Analiza triju njegovih djela — Dijalog o ljepoti, O ustroju država, Upravljanje obitelji — pokazala je da su njegova stajališta o glazbi prije svega utemeljena na postavkama dvaju najpoznatijih antičkih filozofa, Platona i Aristotela. To je osobito vidljivo iz načina na koji se Gučetić bavio glazbom, raspravljajući o njoj prvenstveno s aspekta paideie, odnosno njezine odgojnoobrazovne uloge.
U društvenom životu antičke Grčke glazba je ispunjavala vrlo važnu funkciju čineći osnovni dio teorije ethosa. Upravo iz ove teorije proizlazi specifičnost glazbe, koja se najjasnije očituje kroz ...jedinstvo glazbe i pjesništva, što se smatralo ključnim elementom tadašnjeg odgojno-obrazovnog sustava, odnosno paideie. Ovim aspektom glazbe u svojim su se djelima bavili i poznati grčki filozofi, Platon i Aristotel. Iako je u njihovim postavkama o glazbi moguće pronađi nekoliko dodirnih točaka, detaljnije iščitavanje njihovih djela otkriva nam i mnoštvo razlika u razmišljanju učitelja i njegova učenika. Ovaj rad rezultat je proučavanja njihovih djela te uspoređivanja do sada objavljenih rezultata istraćivanja s tog područja.
PDF
