AbstractThe paper deals with the ideologically conditioned changes of cultural politics in socialist Yugoslavia in the first decade after the Second World War (1945-1955) and their influences on ...children’s poetry. The sudden shift from party-controlled socialist realism towards freedom of (also ideologically established) scientific and artistic creativity has resulted in the artistic and ideological phenomenon that certain literary historians call socialist aesthetics. The paper will attempt to prove that the expression of this kind of aestheticism in children’s literature is modern poetry for children. Ideas of creative freedom and general social modernism were reflected in the educational politics and social welfare of children and youth. All this is expressed in poetry that gives priority to play, primarily language play, humor, and imagination over direct pedagogical function. Such poetry has its roots in folk and European literary tradition, welcoming children’s wishes and fears. It is emancipatory and simultaneously detached from many aspects of the reality of children’s lives and children’s status in society. Such poetry emerged in various ways and within various national cultures of the former socialist Yugoslavia, at the same time realizing similar, and in many ways, comparative aesthetic and social effects. Key words: aesthetic function; children’s poetry; ideology; nonsense; play. --- Sažetak Rad se bavi ideološki uvjetovanim promjenama kulturne politike u socijalističkoj Jugoslaviji u prvom desetljeću poslije Drugoga svjetskog rata (1945. – 1955.) i njihovim utjecajima na dječju poeziju. Nagli zaokret od partijski kontroliranog socijalističkog realizma prema slobodi (također ideološki uspostavljenoj) znanstvenog i umjetničkog stvaralaštva rezultirao je umjetničko-ideološkim fenomenom koji pojedini povjesničari književnosti nazivaju socijalističkim estetizmom. Naš rad dokazuje da je izraz takvog estetizma u dječjoj književnosti moderna poezija za djecu. Ideje stvaralačke slobode i sveopćeg društvenog modernizma reflektirale su se i u prosvjetnoj politici i u društvenoj skrbi o djeci i mladima. Sve je to našlo svoj izraz u poeziji koja daje prednost igri, i to, prije svega, igri u jeziku, humoru i mašti nad izravnom pedagoškom funkcijom. Takva poezija ima svoje izvore i u narodnoj i u europskoj književnoj tradiciji, otvorena je za dječje želje i strahove, emancipacijska je, ali je istodobno i odijeljena od mnogih aspekata stvarnoga dječjeg života i položaja djeteta u društvu. Takva je poezija na različite načine nastajala unutar različitih nacionalnih kultura nekadašnje socijalističke Jugoslavije, istodobno ostvarujući slične i po mnogo čemu usporedive estetske i socijalne učinke. Ključne riječi: dječja poezija; estetska funkcija; ideologija; igra; nonsens.
Laughter is a significant part in the lives of children and youth. Statistically speaking, children laugh much more than adults. Our paper deals with preschool children’s laughter, the ways children ...laugh and make each other laugh in everyday communication, and the ways in which children of this age make adults laugh. We will look into children’s laughter, ranging from spontaneous expression and verbalization of good mood (a phenomenon that Korney Chukovsky refers to as “ekikiki”) through children’s nonsensical puns, various types of phonetic and semantic scrambling and distortion of words and phrases, euphonic games and puns to children’s jokes. We will try to show how children’s laughter-making oral literary complex (constituted of specific genres and stylistic forms) is expressed, and how this expression, mutatis mutandis, facilitates the formation of a social community of laughter of preschool children. On the other hand, preschool children, with their naïve thinking, establishment of unusual and unexpected symbolic relationships and misunderstanding of social relations between adults, often make adults laugh. This phenomenon of “children’s mouths” has its reflexes in oral genres (jokes) as well as in narrative subjects and focalizers in written literature (poetry, short story, novel).
The paper compares the storytelling about childhood by Branko Ćopić and Danilo Kiš. The subject of comparison are Ćopić’s early stories about childhood and Bašta sljezove boje, as well as Kiš’s ...family trilogy (Rani jadi, Bašta, pepeo and Peščanik). Despite great poetic and genre differences, there are many thematic analogies and similarities in the procedure: autobiographic story-telling in the first person, narrative impressionism, a quest for the lost time of childhood, a child facing the loss of his father and, generally, death, the evolution of narrative procedures, anthropological pessimism. It is revealed that despite great and perhaps dominant differences, childhood is what essentially connects Ćopić and Kiš, at least for a moment.
Although they contain the genre determination fairy tale, Stevan Raickovic’s Male Bajke (Short Fairy Tales) do not follow the patterns of narration related to the oral fairy tale. This paper tries to ...prove the assumption that Raickovic’s book takes over and transposes some narrative models from the fairy tales and stories of Hans Christian Andersen. Moreover, the paper also proves that Andersen’s fairy tales and stories, in spite of the relatively early and significant popularity among the Serbian readers, did to manage to create significant reflections in the Serbian literature before Male Bajke. Explanation is sought in the relation to the folklore models of narration, in the influence of the current literary-historical and social processes, as well as in the bourgeois image of the world in Andersen and in the Serbian 19th century culture. Furthermore, the paper shows that the reception horizon formed in such way persevered in the 20th century, points out the relation of Male Bajke to it, the modes and range of possible Andersen’s influence on Male Bajke, as well as the forms of Raickovic’s transposition of impulses from Andersen’s work.
The paper discusses the narration of the Duke Draško about his stay in Venice. It investigates how the satirical and humoristic narration coincide, how the narrator specifies the subject of irony — ...the decadence and repression in the Venetian society — and at the same time he himself becomes a funny, unadapted “Montenegrian in Venice”. The author comes to the conclusion that the relation between satire and humour is presented as a relation between the universal and the local. Njegoš’s vacillation between the European and national culture could be felt between the lines.
Rad se bavi ideološki uvjetovanim promjenama kulturne politike u socijalističkoj Jugoslaviji u prvom desetljeću poslije Drugoga svjetskog rata (1945. – 1955.) i njihovim utjecajima na dječju poeziju. ...Nagli zaokret od partijski kontroliranog socijalističkog realizma prema slobodi (također ideološki uspostavljenoj) znanstvenog i umjetničkog stvaralaštva rezultirao je umjetničko-ideološkim fenomenom koji pojedini povjesničari književnosti nazivaju socijalističkim estetizmom. Naš rad dokazuje da je izraz takvog estetizma u dječjoj književnosti moderna poezija za djecu. Ideje stvaralačke slobode i sveopćeg društvenog modernizma reflektirale su se i u prosvjetnoj politici i u društvenoj skrbi o djeci i mladima. Sve je to našlo svoj izraz u poeziji koja daje prednost igri, i to, prije svega, igri u jeziku, humoru i mašti nad izravnom pedagoškom funkcijom. Takva poezija ima svoje izvore i u narodnoj i u europskoj književnoj tradiciji, otvorena je za dječje želje i strahove, emancipacijska je, ali je istodobno i odijeljena od mnogih aspekata stvarnoga dječjeg života i položaja djeteta u društvu. Takva je poezija na različite načine nastajala unutar različitih nacionalnih kultura nekadašnje socijalističke Jugoslavije, istodobno ostvarujući slične i po mnogo čemu usporedive estetske i socijalne učinke.
Поводом двестогодишњице Лндерсеновог рођења одржан je читав низ пригодних манифестација широм Бвропе и света, па и у Србији и Црној Гори. Поред осталог, одржавани су и различити стручни и научни ...скупови о Лндерсеновом животу и књижвном делу. Овде ћемо приказати један регионалног значаја, одржан у Загребу 6. априла 2005. године, и други национални, одржан као традиционално Саветовање Змајевих дечјих игара 7. јуна 2005. године у Новом Са- ду. Изван нашег видокруга остао је скуп одржан на Учитељском факултету у Сомбору крајем маја 2005. године.
Život djece i mladih ljudi u velikoj mjeri obilježen je smijehom. Statistički gledano, djeca se smiju mnogo više nego odrasli ljudi. Naš rad se bavi smijehom predškolske djece, načinima na koje se ...ona smiju i međusobno zasmijavaju u svakodnevnoj komunikaciji, kao i načinima na koje djeca tog uzrasta zasmijavaju odrasle. Pratit ćemo dječji smijeh od spontanog izražavanja i verbalizacije dobrog raspoloženja (fenomena koji Kornej Čukovski naziva “ekikiki”), preko dječjih nonsesnih dosjetki, raznih oblika fonetskog i semantičkog izokretanja i izvrtanja riječi i izraza, eufonijskih igara i dosjetki, do dječjeg vica. Pokušat ćemo pokazati kako se artikulira specifičan dječji smjehotvorni usmeno-književni kompleks, sačinjen od određenih žanrova i stilskih oblika, ali i kako se, usporedo s tim, formira smjehotvorna socijalna zajednica kod predškolske djece. S druge strane, djeca predškolskog uzrasta, svojim naivnim načinom mišljenja, uspostavljanjem neobičnih i neočekivanih simboličkih odnosa i nerazumijevanjem socijalnih realacija odraslih, često zasmijavaju odrasle. To je fenomen “dječjih usta”, koji ima svoje odjeke u usmenim žanrovima (vicu), ali i u tipovima iskaznog subjekta i fokalizatora u pisanoj književnosti (poeziji, pripovijetki, romanu).
Ima li u životu i radu Biljane Srbljanović ičega drugog sem žestokog, beskompromisnog socijalnog i političkog angažmana? Sudeći po početku teksta na srpskoj Vikipediji, reklo bi se – nema: „Njen ...dramski rad karakterišu politička angažovanost i oštra kritika savremenog društva. U politici, poznata je po beskompromisno proevropskom stavu, liberalnim shvatanjima i podršci manjinskim i LGBT pravima“ (sr.wikipedia.org). U ovim dvema rečenicama „dramski rad“ pominje se samo toliko da bi se sveo na „političku angažovanost i oštru kritiku savremenog društva“. U vremenu esteticizma s kraja 19. i u različitim modernističkim epohama 20. veka ovakva karakterizacija nekog književnog i, uopšte, umetničkog dela značila bi pomanjkanje estetske autonomije, a time i vrednosnu diskvalifikaciju. Danas, čini se da je kantovska estetika do kraja raskrinkana, da je otkriven njen samozatajni kripto-politički angažman – da „čista“ umetnost „bez interesa“ nije moguća. Univerzalistički patos prosvetiteljstva raspao se, možda i nepovratno, na socijalne konstrukte i polja socijalne moći.
PDF
