Vestibularna rehabilitacija jest planirani, individualno prilagođen sustav vježbi kojima se ubrzava proces središnje kompenzacije oštećenoga vestibularnog sustava. U medicinu ju uvode Cawthorne i ...Cooksey sredinom prošloga stoljeća. Godinama su postojali prijepori o značenju i učinkovitosti ovoga načina liječenja. Provedene su brojne randomizirane prospektivne kliničke studije, koje su dokazale važnost vestibularnih vježbi, kao i njihov povoljan učinak na brzinu i stupanj oporavka bolesnika, tako da one posljednjih desetljeća zauzimaju sve značajnije mjesto u liječenju vrtoglavica. Vestibularna hipofunkcija, bilo da je riječ o akutnome ili kroničnom poremećaju, ili pak o jednostranome ili obostranom oštećenju, predstavlja dosta čest problem za liječnika praktičara, osobito onoga koji se bavi problemima vrtoglavica. Premda je vestibularna rehabilitacija za većinu poremećaja ravnoteže metoda izbora u liječenju, ona je kod nas još uvijek podosta zapostavljena i neopravdano podcijenjena. Cilj ovih Smjernica za kliničku praksu jest pomoći liječnicima i fizioterapeutima pri ujednačavanju pristupa pacijentima s jednostranim i obostranim vestibularnim oštećenjima, izbjegavajući nepotrebne varijacije u primjeni vestibularnih vježbi. One nisu udžbenik niti jedini i neupitni izvor znanja, već pružaju okvir za strategiju kod donošenja odluka, ne zamjenjujući pritom značenje kliničke prosudbe. Vestibularnim vježbama značajno se ubrzava oporavak bolesnika s vestibularnom hipofunkcijom i njihov povratak uobičajenim životnim aktivnostima. Svrha ovih Smjernica jest utvrditi koga, kada, kako i koliko dugo liječiti, kao i kako otkloniti nepotrebne varijacije u pristupu rehabilitaciji pacijenata s vestibularnom hipofunkcijom. One se zasnivaju na dokazima dobivenim metaanalizom podataka iz dostupne medicinske literature, oslanjajući se pored toga i na naše dugogodišnje iskustvo u radu s vertiginoznim pacijentima.
To determine the importance of accurate topological diagnostics of the otolith and the differentiation of certain clinical forms of benign paroxysmal positional vertigo (BPPV).
A prospective study ...was conducted at the County General Hospital Vukovar in the period from January 2011 till January 2012. A total of 81 patients with BPPV, 59 females (72.84%) and 22 (27.16%) males (p less than 0.001), mean age 60.1 (± 12.1) were examined. The diagnosis was confirmed and documented by videonystagmography (VNG). The disability due to disease and risk of falling were monitored by filling in the Dizziness Handicap Inventory (DHI) and Activities-specific Balance Confidence Scale (ABC) questionnaires at the beginning and at the end of the repositioning treatment.
In 79 (97.3%) patients posterior semicircular canal was affected, and in a small number of patients, two (2.47%) the lateral one. After the repositioning procedures were performed, there was a significant reduction or complete elimination of symptoms in the majority of subjects, 76 (93.82%). The median total DHI sum amounted to 50.5 (± 22.2) at the beginning and 20.4 (± 18.5) at the end of the study (p less than 0.00). Similarly, the results of ABC questionnaires at the beginning of the study demonstrated a result of 59.2% (± 22.4%), and at the end of the treatment the average result of examinees was significantly higher, 84.9% (± 15.2%) (p less than 0.00).
Although a subjectively positive Dix-Hallpike or a "supine roll" test is sufficient for the diagnosis of BPPV, it is necessary perform the VNG as well in order to precisely determine the exact localization of the otolith, so that an appropriate repositioning procedure can be applied.
PDF