Članak govori o pročelju katedrale u Zadru. Riječ je o romaničkoj bazilici izgrađenoj u 12. stoljeću te u 13. stoljeću produženoj na pročelnoj strani. Tada je izvorna fasada razgrađena, a brojni ...dijelovi njezine arhitektonske plastike ugrađeni su u sklop novoga zida. Riječ je o svojevrsnoj rekompoziciji prvotnih portala, slijepih galerija, njihovih vijenaca, stupića, kapitela, udvojenih arkada, velike rozete i niza pojedinosti koje pružaju mogućnost spoznavanja izvornoga izgleda pročelja. Autor analizom plastike zida, čitanjem stilskih i tehničkih pojedinosti na elementima ugrađenim u presloženu fasadu, nastoji razlučiti stare od novih dijelova zida, pokušava protumačiti formu i anatomiju izgubljenoga spomenika, donekle očuvanoga u obnovljenoj arhitektonskoj kompoziciji nove cjeline, njezina obrisa i važnih pojedinosti. Dakle, makar posredno, ipak otisnutoga prvotnog oblika u novome pročelju romaničke katedrale. Zahvat je zanimljiv i kao svojevrsna rekompozicija izgubljenoga spomenika.
Autor raspravlja o arhitekturi izvornog oblika crkve i samostana Sv. Frane u Zadru te njihovom preoblikovanju u vremenu gotike i renesanse. Analizom objavljenih povijesnih podataka i sačuvanih ...graditeljskih elemenata zaključuje da je do danas očuvana matrica kompleksa nastala u vremenu od sredine 13. do početka 14. stoljeća kada su izgrađene crkva i sakristija te s njima samostanska krila i prvotni klaustar.
Bitnu tipološku odliku crkve čini njezin troapsidalni začelni sklop koji autor dovodi u vezu s gotičkom arhitekturom franjevaca i dominikanaca iz Umbrije i Veneta 13. stoljeća. Sakristija, u kojoj je 1358. godine potpisan Zadarski mir, bila je ujedno kapela Sv. Ludovika i kapitularna dvorana. Njeno znatno preuređenje te opremanje kora i svetišta crkve uslijedilo je potkraj 14. stoljeća kada je samostan odlukom generalnog kapitula u Kölnu 1393. godine postao sjedište franjevačke Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji. Preuređenje kora okončano je sredinom 15. stoljeća izgradnjom Dalmatinčeva podiuma na mjestu pretpostavljene ranije pregrade.
Autor piše o pilastru sa stupićem ograde svetišta otkrivenom 1970. godine u hodniku prizemlja nadbiskupske palače u Zadru. Tamo je dospio odbačen unepoznatim okolnostima. Nije moguće sa ...sigurnošću pripisati ga određenoj građevini episkopalnog kompleksa (bazilici, rotondi, ili nekom trećem liturgijskomprostoru). U stručnoj literaturi pilastar je spomenut, ali ne s opsežnijim opisom niti s dobrim likovnim prikazima. Na prednjoj plohi uklesan je vrstan reljefs ornamentom vinove lozice, vrijedan primjer kamene plastike iz vremena ranoga razdoblja preromaničke umjetnosti na Jadranu. Stoga mu autor posvećuje zasebnu pažnju, uz komentar sa sličnim ornamenatima na pilastrima, plutejima i ciborijima od laguna Venecije do juga Dalmacije. Ujedno ističe važnost istovjetnogaornamenta rovašenjem urezanoga na plohi drvene grede iz rotonde.
Romanička katedrala u Dubrovniku nalazila se na mjestu starije bizantske crkve. Stradala je u potresu 1667. godine. Potom je nad ostacima romaničke izgrađena barokna bazilika. O prostornim prikazima ...one romaničke na slikama i reljefima Grada nastalima prije “Velike trešnje” pisala je M. Rajković već 1949. godine, a o prikazima Dubrovnika općenito u slikarstvu, gdje je vidljiva i katedrala u vremenima prije katastrofalnog potresa, pisala je V. Gjukić-Bender 1999. godine. Međutim, stvarne ostatke te bazilike otkrio je tek J. Stošić osamdesetih godina 20. stoljeća. Tada je stečena vjerodostojna spoznaja plana bazilike te raspored njenih konstruktivnih i arhitektonskih elemanata na razini tlocrta. Autor ovog rada prožima podatke iz stvarnih ostataka katedrale s onima na njenim prikazima u povijesti nastalim prije “Velike trešnje”. Pozornost poklanja bazilici zabilježenoj na crtežu Dubrovnika iz 1486. godine Konrada von Grünemberga iz Konstanza, dokumentu koji nije bio poznat sredinom prošloga stoljeća, a u velikoj mjeri potvrđuje izgled katedrale zabilježene na nešto starijem modelu Grada u ruci lika Sv. Vlaha na srebrenom reljefu “parca” iz sredine 15. stoljeća. Važni su i opisi katedrale: onaj iz 1440. godine Lukanca Filipa de Diversisa, te onaj iz 1494. godine Milanca Pietra Casole, a uz njih svakako i prikaz crkve na modelu Grada u ruci Sv. Vlaha na slici s njegovim likom, djelu slikara Lovre Dobričevića iz druge polovine 15. stoljeća, zatim začelje katedrale prikazano na sličnom modelu u rukama “parca” na triptihu slikara Nikole Božidarevića, djelu nastalom oko 1500. godine, te bočni zid i začelje naslikano na modelu Grada u rukama Sv. Vlaha na triptihu s Lapada slikara Pietra di Giovannia.
Ugljanski poliptih važna je umjetnina gotičkoga slikarstva u Dalmaciji. Iz franjevačkoga je samostana Sv. Jeronima u selu Ugljanu na istoimenome otoku zadarskoga arhipelaga. Crkva u njemu posvećena ...je 1447. godine. Čini se da je i poliptih nastao oko sredine 15. stoljeća. Naslikan je u stilu tzv. internacionalne ili dvorske umjetnosti toga vremena. Pripisan je zadarskomu slikaru Ivanu Petrovu iz Milana. Na njemu je dvadeset i devet slika sa svetačkim likovima. Svetac na jednoj od njih nije sa sigurnošću prepoznat. Međutim, izneseno je i zapažanje da predstavlja sv. Pelegrina. Predočen je u liku hodočasnika. Poput takvih putnika prikazan je i na ophodnome križu iz njemu posvećene crkve na otočiću podno sela Savra na Dugom otoku u zadarskoj otočkoj skupini. U njoj je i druga, istomu svetcu posvećena crkva. Nalazi se ponad sela Kali na otoku Ugljanu, a nedaleko i od samoga mjesta Ugljana sa spomenutim samostanom. Stoga je moguće podržati pretpostavku da lik hodočasnika na poliptihu zaista označava sv. Pelegrina.
Autor raspravlja o kršćanskim memorijama križnoga tlocrta nastalima u vremenu od kasne antike do romanike na tlu Istre i Dalmacije. Bavi se pitanjem trajanja forme i funkcije koju dobro ocrtava ...primjer tzv. mauzoleja Galle Placidije u Ravenni. Kompaktnu skupinu sličnih građevina čine bizantske memorije na jugu Istre, u Puli: krstionica, dvije kapele uz baziliku sv. Marije Formoze, te crkva sv. Mateja pred zidinama i Sv. Katarine na otočiću ispred Pule. Donekle su problematični oblik i vrijeme nastanka kapele sv. Andrije na otičiću ispred Rovinja. Srodne crkvice Sv. Klementa na Vrhu pred Pulom i sv. Tome nedaleko Rovinja upućuju na kontinuitet tog arhitektonskog tipa i tokom ranoga srednjeg vijeka u pulskoj regiji. Skupina sličnih građevina u Dalmaciji nema takvu kompaktnost. Krstionica u Baškoj na otoku Krku znatno je manja od crkve sv. Martina na Cresu, a jedna i druga različite su od trikonhalne nutrine u kapeli sv. Ciprijana u Gatima, te njene, vjerojatno nišama, raščlanjene vanjštine. S druge strane upravo su jednake dvije ranosrednjovjekovne kapele: sv. Vid u Zadru i sv. Križ u Ninu. One obnavljaju predloške ranokršćanskih križnih memorija. Indikativna je srodnost njihovih kupola s nekim primjerima iz bizantske arhitekture 10. i 11. stoljeća. Romanička kapela Sv. Dunata pored Kornića na otoku Krku ima neobično rješenje s oblim apsidama u poprečnoj osi prostora. Bogomolja nepoznatog titulara na Crkvini pored Kašića, nedaleko Zadra, srodna je drevnome tipu memorije s tri apside grupirane na začelnoj strani. Unatoć pojedinim razlikama ipak sve memorije i obje njihove skupine povezuje slična križna forma i funerarna funkcija te kontinuitet samog oblika i njegove namjene na tlu Istre i Dalmacije u vremenu od kasne antike do romanike. Zamjetan je također utjecaj bizantskih sredina na oblikovanje takvih memorija u kulturnom krajoliku Jadrana.
Srednjovjekovni Varoš Sv. Martina u Zadru protezao se od predjela Foša do područja Relja. Prostirao se u opsegu pretpostavljenoga suburbija rimskoga Iadera, predgrađa na kopnenoj strani zadarskoga ...poluotoka. U srednjemu vijeku Varoš su s lučke i kopnene strane zatvarale gradske zidine. Među njima je bilo pučko naselje s vrtovima i težačkim kućama te jednim samostanom i još dvjema crkvama. Po jednoj od njih nastalo je ime – Varoš Sv. Martina. Međutim, zbog opasnosti od Turaka u 16. stoljeću predgrađe je srušeno, a na njegovu mjestu podignuta je renesansna utvrda Forte. Pred njom bio je i obrambeni jarak, a ispred njega dugi brisani prostor prema agrarnome području uokolo Zadra, astarea. Tako je cjelinu srednjovjekovnoga predgrađa zamijenio sustav novih fortifikacija, a pred njima i brisani prostor. On je do danas sačuvao veliki dio izvorne širine i dubine, kao i naziv Ravnice, ime koje fino objašnjava promjene u prostoru renesansnoga Grada. No, uz sada zamišljane mijene s idejama o suvremenoj izgradnji na tome području ta povijesna esplanada poima se kao najveći resurs za nove urbane programe, mjesto za podizanje problematičnoga opsežnog bloka građevina, sklopa u projektima nazvanog Vrata Zadra.
Autor raspravlja o fenomenu ranokršćanskih i srednjovjekovnih trikonhosa na istočnoj obali Jadrana, pretežno u Dalmaciji. Prema formi, funkciji i vremenu nastanka razvrstava ih u pet skupina. Prvu ...tvore relativno rane, malene cellae trichorae koje prvotno bijahu funerarne memorije na privatnome posjedu. Nastale su, čini se, pretežno do sredine 5. stoljeća. Drugu tvore nešto složeniji triconchosi koji za razliku od prethodnih cela imaju ispred svetišta dugi naos. Nalaze se na području antičke Dalmacije po čemu ih autor i naziva dalmatinskim trikonhosima. Oni sadržajem i množinom predstavljaju problemsko težište članka koji je po njima i naslovljen. Nastali su uglavnom poslije sredine 5. ili početkom 6. stoljeća. Treću skupinu tvore oni primjeri iz prve i druge grupe koji su od prvotne memorije naknadno postali trikonhosi kao kompleksne bazilike. Poput ostalih tipova prvotnih memorija koje su naknadno preuređene u kongregacijske crkve i oni su prepravljeni uglavnom poslije sredine 6. stoljeća. Četvrtu skupinu tvore predromanički trikonhosi, morfološki vrlo zanimljiva skupina centralnih građevina, ali i dviju longitudinalnih, koje su nastale pretežno tijekom 9. stoljeća, međutim s primjerima već u 8. stoljeću (rotonda Sv. Trojstva u Zadru), te još u 10. stoljeću (rotonda u Ošlju). Konačno, petu skupinu tvore romanički trolisti nastali pretežno u 12. stoljeću.
Članak govori o crkvi Sv. Nikole u vali Dražanica ispred gradske luke u Zadru. O njoj svjedoči povijesni izvor iz 14. stoljeća i fotografija snimljena početkom 20. stoljeća. U arhivskome izvoru ...zapisanom 3. svibnja 1383. godine zabilježeno je da će majstor Marko pokojnoga Marka popraviti crkvu Sv. Nikole u Dražanici, ecclesiam s. Nicolai ad Drachssiniçam. Crkva je unekoliko starija, a nalazila se na ulazu u valu uza samo more. Snimljena je 1912. ili 1913. godine. Tada se još čuvala u prostoru, premda u ruševnome stanju. Odlike arhitekture upućuju na srednjovjekovno razdoblje. Ipak, nije poznato kada je izgrađena, kao ni kada je posve razorena.
Plutej ograde svetišta pripisan memoriji Sv. Tripuna u Kotoru svojevrsni je zbroj specifičnih likovnih i simboličkih motiva i njihovih kombinacija na ogradama svetišta u crkvama jadranskoga kulturnog ...kruga. Osobito je zanimljiv panel na lijevoj strani pluteja. Njegovu geometrijsku osnovu tvori dvanaest kružnica, tri po visini i četiri po dužini kompozicije. Međutim, klesarskom obradom one su pretvorene u zanimljivo ikonografsko rješenje rešetke koju čine karike povezanih trokuta poredanih po obodu panela i rombova raspoređenih u njegovome polju. Trokuti i rombovi imaju konkavno zaobljene i međusobno učvorene stranice koje uz njih tvore kružne međuprostore. U svakome od njih smještena su po dva sučeljeno postavljena lista u liku sličnome plamenu. Taj motiv je rijedak u preromaničkoj ornamentici na Jadranu. Ipak, na tlu Istre i Dalmacije svojstven je romanskim sredinama, vidjeli smo: Novigrada, Raba, Zadra i Kotora. Pluteje s takvim likovima moguće je pripisati kasnim desetljećima i godinama 8. stoljeća te ranim godinama i desetljećima 9. stoljeća.Drugi karakteristični ornamenat na tim plutejima čini trolisni ljiljanov cvijet usred svakoga romba, kao i velikog broja trokuta. Pritom je romb sam po sebi svojevrsni križ, a često je i prožet malenim likom križa u sredini plohe. Primjeri pokazuju takve kombinacije već u ranobizantskoj plastici Ravenne, iz koje inspiracije bijahu preuzimane u langobardskoj i karolinškoj umjetnosti. Zacijelo su s tih predložaka dopirale i do romanskih sredina Istre i Dalmacije. Pretpostavljam da su preko njih takvi motivi dospijevali i u dubinu zaleđa na tlo stare hrvatske države, i ostalih sclavinija. Tamo su rabljeni u kombinaciji sa srodnima, ali i drukčijim ornamentima. Tako je i na tamošnjim plutejima česti motiv ljiljanov cvijet u rombovima. Međutim, u međuprostorima nisu 'plameni' listovi već različiti čvorovi, pereci, rozete ili u velikoj mjeri koncentrični krugovi, tzv. Korbboden ornamenti, s njima grozdovi, katkada i ptice koje kljuju njihova zrna. Takvi sadržaji, osobito potonji, kazuju da saćasta mrežišta, dizajnirana gotovo na način ikonoklastičkih geometrijskih apstrakcija, ipak zorno simboliziraju temu upravo Pravoga trsa koji omeđuje Vrt zatvoreni, odnosno Vinograd. To možemo vidjeti na plutejima iz Trogirske radionice, ili pak, Radionice iz vremena kneza Trpimira, te one Majstora koljanskog pluteja, ili pak, Benediktinske radionice iz vremena kneza Branimira. Na svoj način romb s konkavno zaobljenim stranicama – motiv kome začudo do sada pri analizama ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih umjetnina u nas nije posvećena veća pozornost – simbolizira Križ pa ga makar uvjetno možemo nazvati 'romboidni križ'. Štoviše, moguće je kazati da su na reljefima liturgijskih instalacija u jadranskome kulturnom krugu upravo takvi križevi (rabljeni u inačicama s jednim ili nekoliko rombova) bili najviše korišten motiv, posebno na plutejima, tokom ranoga srednjeg vijeka, od 8. do 11. stoljeća. Stoga je slikovito govoreći 'zajednički znak' i većine ovdje okupljenih umjetnina.Panel pak, s desne strane kotorskoga pluteja ocrtavaju dvije arkade te pod njima po jedan križ. Ponovo se susrećemo s karakterističnim motivima rane kršćanske i rane bizantske umjetnosti, prožete s langobardskim i karolinškim varijantama njihovih tema. Novi predlošci dopirali su do romanskih sredina na tlu Istre i Dalmacije, a preko njih u dubinu sclavinija. Ipak, srodnost kompozicije s upravo dva panela na pluteju, i u njima bar jedan s upravo dvije arkade, posebno je došla do izražaja u relaciji Zadra i Kotora. Naime, ulomci mramornih pluteja ugrađenih naknadno u glavni oltar katedrale Sv. Anastazije svjedoče da su u Zadru bila barem tri primjera po grafičkim rješenjima srodna kotorskome. Osim samoga crteža stupova i kapitela, arkada i križeva, sličnost njihovih predložaka potkrepljuju i rješenja Rajskoga vrta ispod križa kao Drva života. Rješenja su modelirana poput likova akantusovog cvijeta. Motiv je zastupljen i na pojedinim primjerima ciborija iz Bokeljske radionice. Međutim, doda li se tome shema prethodno opisane rešetke s karikama učvorenih trokuta i rombova, posebno u Zadru i Kotoru, kao i tema Pravoga trsa na pilastrima ograda svetišta, uz ostale sredine također u Zadru i Kotoru, same od sebe se pokazuju uočljive paralele, a s njima i spoznaje o relativno brojnim sličnim motivima na međusobno srodnim liturgijskim instalacijama. One pak, ukazuju na razmjenu srodnih grafičkih predložaka za neposredna klesarska rješenja u razdoblju rane preromaničke umjetnosti, posebno u dva tako važna grada Dalmacije u ranome srednjem vijeku. Naravno, problem je zanimljiv, ali valja ga utemeljeno, s dužnim oprezom, i nadalje proučavati.
PDF
