There is an inextricable link between Dalmatian literature written in the Croatian language and the Italian models of the Humanism and Renaissance movements. The cultural substratum of the Croatian ...authors and their works has a Latin or Italian base in most cases. Virtually every author who has left a mark in Dalmatian literature was trilingual. What transpires from the inherent poetry of the dedications in the works written in the Croatian language is that the writers give voice to the people, while still succeeding in creating literary works of artistic value. Adapted from the source document
When speaking about the literature of Croatia's Italian minority, its beginnings can be traced to 1945. Newly formed borders, the immigration influx into Italy and overseas regions, the fleeing of ...left-wing oriented citizens, especially intellectuals, out of Italy, a new socio-political order all lay the groundwork for the creation of a specific, albeit very developed minority's literature. However, it should be taken into account that whilst the literature of the minority was developing in Croatia, the diaspora's literature also began to appear. In this essay, we will present a summarized depiction of these two literatures as well as their mutual relationship from both an Italian and Croatian perspective. We have deliberately avoided using the term «literature of the Italian minority», as it is important to note that use of a certain language doesn’t necessarily imply national affiliation with a certain national group and there generally exist differing opinions, especially in Rijeka, as to the criteria used to define affiliation as such.
Obrazovanje za demokratsko građanstvo, u uvjetima demokracije, trebalo bi imati sve veću važnost u školskom sustavu. Suvremena strategija učenja i naučavanja ne bi smjela izostaviti antička iskustva ...i korijene. U demokratskim uvjetima, koji imaju dodirnih točaka s antičkim, govorništvo je važan čimbenik u političkom životu. Upravo stoga se umijeće govora može ponovo vratiti u središte pozornosti. Važnost političkog govora, u najširem smislu riječi, u današnje doba istovjetna je kao u grčkim gradovima-državicama. Aristotelovo i Kvintilijanovo učenje pokazuju da se tijekom stoljeća i tisućljeća u stvari ništa bitno nije promijenilo, barem kad je u pitanju ljudski duh i osnovno čovjekovo umijeće. Moguće je dakle naći poveznicu između obrazovanja za demokratsko građanstvo i retorike, u pozitivnom smislu riječi. Osnovne demokratske vrijednosti i tolerancija mogu se najbolje razvijati diskusijom i uvjeravanjem, ne pukim učenjem formalnih osnova demokratskog uređenja. U radu ćemo ukazati da je strategija učenja, kada se radi o demokratskom građanstvu i o povijesti što je usko povezano, u stvari strategija selekcije, kao u slučaju govorničkog obrazovanja.
Kad je 1932. godine izašla knjiga njemačkoga znanstvenika Rudolpha Arnheima “Film kao umjetnost” predstavljala je značajan doprinos teorijskoj debati o filmu kao umjetnosti. Arnheim je bio jedan od ...onih koji su otvorili raspravu: suprotstavio se podrazumijevanom otpisivanju filma iz kruga umjetnosti. Prema Arnheimovu mišljenju između percepcije realnosti i percepcije njezine reprodukcije na filmskom platnu postoje velike različitosti i upravo u tim različitostima treba tražiti umjetničke mogućnosti koje se otvaraju filmu. Rudolph Arnheim, u ovom kontekstu, ne govori o filmskim figurama, međutim raščlanjujući njegove teorijske pretpostavke i filmske primjere koje navodi kao prilog tezi o filmu kao umjetnosti, otkriva se posredna iznenađujuća veza između njegove vizije mogućih umjetničkih dostignuća filma i stilskih figura u filmu. Književne figure, objašnjava nam posredno Arnheim, ne mogu se mehanički pretočiti u filmske. Međutim redatelj može postati umjetnik koji će nam predočiti svijet ne takav kakav objektivno izgleda, nego i subjektivno: on je u stanju stvarati nove realnosti, evocirati čarobne svjetove, stvarati simbolične mostove između činjenica i stvari među kojima u realnom životu ne postoji neposredna veza. Rudolf Arnheim prenio je pojam Gestalt, kako ga je razvila gestalt-psihologija, i na estetiku.
Benjamin i Baudelaire otkrili su iskustvo života u modernoj metropoli. Walter Benjamin je pisao o Baudelaireovoj suvremenosti, o masi koja je njegov glavni junak, o publici koja će čitati poeziju i ...neće je biti u stanju razumjeti. Kod Baudelairea na djelu je demokratizacija pjesništva. U sklopu novih antropoloških likova pojavljuje se lik žene, pun kontrasta. U velegradu, u društvu gdje je sve postalo reificirano, ni žena ne može izbjeći tu sudbinu. To znači, da bez obzira na optimizam Waltera Benjamina, nemoguće je naći spas u ljubavi prema ženi i umjetnosti. Beatrice više ne stanuje tu. Baudelaire je bio prvi koji je shvatio da je buržoazija već bila spremna oduzeti pjesniku socijalnu ulogu koju je do tada uživao i bio je moran – jer je imao iskustva što se tiče prave prirode robe – priznati tržište kao objektivnu okolnost. Dakle Teorija kraja estetskih umjetnosti, kao teorija zastarijevanja pojedinih umjetničkih formi, može se gotovo paradigmatički prikazati u baudelaireovoj lirici.
ODNOS JEZIKA I MOĆI Saftich, Dario
Metodički obzori,
09/2012, Letnik:
7(2012)3, Številka:
16
Paper
Odprti dostop
Karibe karakterizira jedan udvojeni ili hibridni identitet kojeg je stvorila kolonijalna situacija. U knjizi Autobiografija moje majke Jamaica Kincaid nas uvodi u priču o mladoj ženi koja je u ...potrazi za identitetom i materinjim jezikom, a sputana je zbog nepoznavanja majke, zbog nebrižnog oca i zbog kolonizirane zemlje. Nametanje jezika je ključni način nametanja moći i kontrole, kojim se služe kolonizatori. Nazočnost engleskog i francuskog patoisa na Antigui, otoku na kojem se autorica rodila, i odnos patoisa i engleskog jezika odražava na «mikrorazini» odnose dominacije i subordinacije koji se javljaju u većim kolonijalnim i postkolonijalnim situacijama. Problemi dominacije i subordinacije u kulturalnom smislu, najizravnije se tiču pitanja jezika. Ovisno o lokalnim prilikama i osobnim potrebama i sklonostima, postkolonijalni pisac može se odlučiti ili opozvati ili prisvojiti kolonizatorski jezik. Prisvajanje i pripisivanje jezika novim uporabama je proces u kojem se jezik prihvaća i «opterećuje» vlastitim kulturalnim iskustvom. Međutim, i kolonijalizmu dolazi kraj. «Bivši pobjednici», bivši kolonizatori, moraju se suočiti ne samo s porazom, u dijalektičkom odnosu s drugom kulturom i njihova kultura se neminovno promijenila. Odnos pobjednika i poraženih dovelo je do tipične multikulturalne, ako ne čak i interkulturalne situacije.
PDF
