Tragovima grafema Srša, Ivan
Kaj,
06/2020, Letnik:
53, Številka:
1-2
Journal Article, Paper
Odprti dostop
Najstarija
grafija prezimena
Srša
u
Knjizi krštenih
štrigovske župe sv. Marije
Magdalene (
Szerssa
) zabilježena
je godine 1685. i održala se sve do sredine 19. stoljeća. Tijekom 17. i 18.
stoljeća ...ta je grafija učestala u selima Borke (od 1685.), Stanetinski Breg (od
1688.) i Stanetinec (od 1690.). Sela Borke, Stanetinec Breg, Stanetinec i
Prhovec bila su do sredine druge polovice 17. stoljeća u vlasništvu grofa Petra
Zrinskog, nakon čega su zbog neuspjele urote protiv bečkoga dvora zaplijenjena
i pripala »kraljevskoj komori«. Pored navedenih sela treba dodati i brdo
Pernjak, sa zaplijenjenim velikim vinogradom Zrinskih (»Popovčak«), u kojemu je
prezime Srša (
Stersza
) zabilježeno potkraj 17. stoljeća (1696.). Tijekom 17. i
18. stoljeća pored grafije
Szerssa
, među zastupljenijim grafijama bile
su
Sersa
i
Szersa
, najviše
u selima Borke, Prhovec, te
Serssa
u selu Krče. Od 1794. do 1873. u
Globoki, a od 1811. do 1873. u Krču je
prevladavala grafija
Szersha
. Grafija Srša počinje se nazirati godine
1850. kad je zabilježena kao
Serša
(Globoka, Lohovec Breg, Vukanovec
Breg), a godine 1854. kao
Szerša
u Veščici. Pojava grafema
š
(umjesto
s
,
sh
,
ss
,
ß
) pedesetih godina 19.
stoljeća nedvojbeno je posljedica ujedinjenja Međimurja s Hrvatskom
(1849.-1861.). Godine 1846. u Hrvatskoj su već upotrebljavani grafemi:
č
(umjesto
cs, ç i cj),
ć
(umjesto ch),
š
(umjesto sh, ss, sc
)
i
ž
(umjesto x, ſc, ſcj), te c (umjesto cz, z),
s
(umjesto ſ) i z
(umjesto s). Grafemom
s
(umjesto sz) u Međimurju se ponegdje pisalo još
godine 1900. (Prhovec, Globoka). S druge strane, grafem ß (
scharfes S
),
zabilježen početkom 19. stoljeća, posljedica je pisanja prezimena austrijskog
državljanina. Zbog
jednokratnog bilježenja nije isključeno da su neke grafije rezultat pogrešnog
razumijevanja ili izgovaranja prezimena, što je ostavilo traga i u njihovu
pisanju (
lapsus calami
). Primjeri jednog ili dva bilježenja:
Sirsa
u Stanetincu (1660.),
Szerche
također u Stanetincu (1686.),
Sserssa
u Prhovcu (1686.),
Sterssa
u selu Borke (1696.) i
Szarassa
u
istom selu (1768.). Iz 17. stoljeća potječu i grafijski oblici
Serssa
(1693.),
Szersa
(1695.),
Stersza
i
Sterssa
(1696.), te
Sersa
(1698.).
Szersza
je po jednom utvrđena u selima Krče (1726.), Trnovčak
(1721.) i Ciganjščak (1725.). Grafija
Szercha
zabilježena je dvaput u
Vrbovici (1828. i 1829.) i jednom u mjestu Krče (1859.). Po jednom se također
navode i grafije
Scherssa
i
Sherssa
u Stanetincu (1792.) i
Schirssa
u selu Krče (1800.). Po jednom su zabilježene i grafije:
Szers
u Krču
(1775.), Monte Stanentincu (1802.), Štrigovi (1810 i Vrbovici (1817.), te
Szerß
u
Vušivščaku (1801.) i
Szersh
u
Lohovcu (1844.). Godine 1810. u
Stanetincu je zabilježena grafija
Szerche,
kojoj su srodni oblici
Szercha
i
Szersha
. Posljednji oblik (
Szersha
) izrazitije je bio prisutan
u prvoj polovici 19. stoljeća u naseljima Krče, Globoka i Selščak.
The oldest graphics of the surname Srša (Szerssa) was entered in 1685 in the Book of the
Baptized of the Štrigova Maria Magdalena Parish and the same form remained unaltered all the
way up to the 19th century. During the 17th and 18th centuries the said graphic form was frequent
in the villages Borke (from 1685), Stanetinski Breg (since 1688), and Stanetinec (from 1690).
The villages Borke, Stanetinec Breg, Stanetinec, and Prhovec were owned by Petar Zrinski until
the middle of the 17th century's second half. Following an unsuccessful coup against the Viennese
Court, the villages were seized and became the property of the "King's Chamber". The hill Pernjak
should be added to the seized villages list, together with the big Zrinski vineyard ("Popovčak"),
where the surname Srša (Stersza) was noted down at the end of the 17th century (1696).
During the 17th and 18th centuries, Sersa and Szersa were among the more common graphic
forms alongside with Szerssa, most of all in the villages Borke, Prhovec, wheras Serssa was found
in the village Krče. From 1794 till 1873 the graphic form Szersha prevailed in the village Globoka,
and from 1811 till 1873 in the village Krče. The graphic form Srša began to show through in 1850
when it was entered as Serša (Globoka, Lohovec Breg, Vukanovec Breg), and in 1854 as Szerša
in Veščica.
The appearance of the grapheme š (replacing s, sh, ß ) in the 19th century's Fifties was without any doubt the consequence of Međimurje uniting with Croatia (1849 - 1861). The following
graphemes were already in use in Croatia in 1846: č (replacing cs, ç, and cj), ć (instead of ch), š
(instead of sh, ss, sc), and ž (instead of x, fc, fcj), and c (instead of cz, z), s instead of ſ)), and z
(instead of s). The grapheme s (instead of sz) was sometimes used in Međimurje as far back as
in 1900 (Prhovec, Globoka). Meanwhile, grapheme ß (scharfes S) noted down at the beginning of
the 19th century was the result of writing down the surnames of Austrian citizens.
It is possible that some graphic forms with single entries were the results of misunderstanding
or wrong pronunciation of a surname, leaving a trail in their spelling (lapsus calami). Examples
of such single or double entries: Sirsa in Stanetinec (1660), Szerche also in Stanetinec (1686),
Sserssa in Prhovec (1686), Sterssa in the Borke village (1696), and Szarassa in the same village
(1768). Also coming from the 17th century are graphic forms: Serssa (1693), Szersa (1695), Stersza
and Sterssa (1696), and Sersa (1698). There are single entries of Szersza in the following villages:
Krče (1726), Trnovčak (1721), and Ciganjščak (1725). Graphic form Szercha was entered twice at
Vrbovica (1828 and 1829), and once at Krče (1859). There are also single entries of Scherssa and
Sherssa at Stanetinec (1792), and Schirssa at Krče (1800). There are single entries of the graphic
form Szers at Krče (1775), Monte Stanetinec (1802), Štrigova (1810), and Vrbovica (1817), and
also of Szerß at Vušivščak (1801), and Szersh at Lohovec (1844). The graphic form Szerche
(similar to Szercha and Szersha) was noted down in Stanetinec (1810). Finally, the form Szersha
was more prominently present in the first half of the 19th century in Krče, Globoka and Selščak.
U
tekstu se razmatraju prva dva stoljeća povijesti Novog Mjesta, kapele i
njezinih pokrovitelja, od utemeljenja do obnove početkom 16. stoljeća (1302. –
1502.). Analiziraju se geodetskim mjerenjima ...utvrđeni položaji uzdužnih osi u
kapeli (os svetišta i os broda) i pomoću njihovih azimuta datira se njezino
utemeljenje.
Sveto usmjerenje
kapele
i njezin izvorni titular dovode do zaključka da je crkva utemeljena 1302. i
posvećena dominikanskom redovniku
sv.
Petru mučeniku.
Kapela sv. Petra utemeljena je u doba Ladislava Rakovečkog koji je sjeverozapadni zid broda dao oslikati
prizorima iz ciklusa
Legende o sv.
Ladislavu
, posvećenih njegovu zaštitniku. Pored njih u kapeli je
fragmentarno sačuvano i više slojeva zidnih slika iz 14., 15. i 16. stoljeća,
među kojima su najvrjedniji scene
Majke
milosrđa
i
Jeseova stabla
na
trijumfalnom luku, te
Sveto lice iz Luccae
i apostoli na zidovima svetišta.
The paper elaborates on the first two
centuries of Novo Mjesto's history, the chapel and its patrons dating from the
chapel’s establishment to the restauration at the beginning of the 16th century
(1302 – 1502). The time of the chapel's establishment is determined on basis of
longitudinal axis azimuths estimated on basis of geodesic measurements (from
the shrine to the nave axis). The chapel's sacred orientation and its original titular lead to the
conclusion that the church had been established in 1302 and dedicated to the
Dominican friar St Peter Martyr. St Peter's chapel was established in the
period of Ladislav Rakovečki who had the north-west nave wall painted with
scenes from the Legende o sv. Ladislavu (Legends about St Ladislav), dedicated
to his protector. There are also several layers of mural paintings from the
14th, 15th and 16th centuries preserved in fragments, among which the most
valuable are the scenes Mother of Mercy
and Tree of Jesse on the triumphal
arch, and Holy Face of Lucca and
apostles on the shrine walls.
U tekstu se razmatraju prva dva stoljeća povijesti Novog Mjesta, kapele i njezinih pokrovitelja, od utemeljenja do obnove početkom 16. stoljeća (1302. – 1502.). Analiziraju se geodetskim mjerenjima ...utvrđeni položaji uzdužnih osi u kapeli (os svetišta i os broda) i pomoću njihovih azimuta datira se njezino utemeljenje. Sveto usmjerenje kapele i njezin izvorni titular dovode do zaključka da je crkva utemeljena 1302. i posvećena dominikanskom redovniku sv. Petru mučeniku. Kapela sv. Petra utemeljena je u doba Ladislava Rakovečkog koji je sjeverozapadni zid broda dao oslikati prizorima iz ciklusa Legende o sv. Ladislavu, posvećenih njegovu zaštitniku. Pored njih u kapeli je fragmentarno sačuvano i više slojeva zidnih slika iz 14., 15. i 16. stoljeća, među kojima su najvrjedniji scene Majke milosrđa i Jeseova stabla na trijumfalnom luku, te Sveto lice iz Luccae i apostoli na zidovima svetišta.
U tekstu se prate tragovi šture srednjovjekovne povijesti Međimurja od sredine 7. do prve polovice 14. stoljeća. Analiziraju se imena Štrigove i Čakovca, te poistovjećivanje Štrigove sa Stridonom, ...rodnim mjestom sv. Jeronima.
U tekstu su obrađeni rezultati povijesnih istraživanja o spomeniku banu Josipu Jelačiću, koji je u Zagrebu podignut 1866. Godine 1947. spomenik je demontiran i rastavljen na dijelove te pohranjen u ...depou Gliptoteke, a njegovo je postolje u cijelosti srušeno. Uoči njegova vraćanja na istoimeni zagrebački trg 1990., provedena su istraživanja sa svrhom da se o njemu prikupe relevantni podaci koji mogu poslužiti i za izradu projekta novoga postolja i za konzervatorsko-restauratorsku obradu samoga spomenika. Uz dostupna arhivska vrela i literaturu, najvećim je dijelom istraživana građa publicirana u onodobnome dnevnome tisku.
Tim je istraživanjima utvrđeno da je kamen od kojega je klesano izvorno postolje izvađen u Moslavini, a da je postolje klesao bečki kipar Strešnjak (Strechank). Mjed za spomenik dobivena je taljenjem topova, a lijevanje je izvedeno u ljevaonici Antona Dominika Fernkorna, bečkoga kipara od kojega je naručena izvedba spomenika. No, najznačajniji rezultat istraživanja jest podatak da je prvotna ideja o spomeniku bila bitno drukčija od svih kasnijih skica i poznatih modela, a posebice od one koja je naposljetku ostvarena. Uzimajući u obzir kasnije Fernkornovo odustajanje od te izrazito zahtjevne skice, te uspoređujući je s konačnim ostvarenjem, koje je od svih poznatih skica i modela najmanje složeno, postavljeno je pitanje njegova autorstva spomenika. Zaključeno je da autorstvo većim dijelom ipak pripada grupi njegovih bliskih suradnika, među kojima su kipari: Franz Pönninger, Theodor Friedl, Franz Braig i Joseph Weissman, dok je sam Anton Dominik Fernkorn radove nadzirao, onoliko koliko mu je to dopuštalo njegovo narušeno zdravlje.
Izvan Fernkornova autorstva, u struci nedvojbeno prihvaćenog, osnovno je težište ovoga rada istraživanje razvojnih mijena izrade spomenika banu Josipu Jelačiću, od prvotne ideje do završnog lijevanja u Fernkornovoj radionici.
Sklop Staroga grada u Čakovcu tvore dvokatna četvrtasta palača s unutrašnjim dvorištem, vanjsko dvorište između palače i fortifikacijskog sustava s preostalim dijelovima zidina i bastiona, te ostaci ...prvoga pojasa jarka nekoć ispunjena vodom. Velike graditeljske mijene u pravilu se poklapaju s razdobljima u kojima su ih posjedovale pojedine imućne plemićke obitelji, zaključno do kraja Prvoga svjetskoga rata i raspada Austro-Ugraske Monarhije (Ernušti, Zrinski, Althani, Festetići). S obzirom na nemale graditeljske zahvate izvedene nakon toga, u taj niz razdoblja valja ubrojiti i doba između dvaju svjetskih ratova u prošlome stoljeću, i ono koje od kraja Drugoga svjetskoga rata traje do danas, iako njih ne obilježava ni graditeljska ni stilska cjelovitost.
S tehnološkoga gledišta dosadašnja su hrvatska iskustva s restauriranjem obojenih i/ili oslikanih povijesnih žbuka najblaže rečeno negativna. Prelaskom s vapnene na rad s produžnom žbukom na ...povijesnim se građevinama ubrzalo propadanje njezinih izvornih ostataka, nakon čega je s vremenom smisao njihova daljnjeg
čuvanja zamijenjen faksimilskim rješenjima, isprva izvedenima na produžnoj, a u posljednje doba ponajviše na industrijskoj žbuci i s njome tehnološki usklađenim
bojama. Zabrinjavajući podatci o broju pročelja s kojih je u proteklih pola stoljeća izvorna obojena i/ili oslikana žbuka u cijelosti otučena i zamijenjena produžnom
ili sveprisutnom industrijskom žbukom, upućuju na zaključak da bi, ne stane li se u Hrvatskoj odmah tomu na kraj, u iduća dva do tri desetljeća pročelja povijesnih
građevina mogla u potpunosti ostati bez oslikanih izvornih žbuka.
Stoga je opravdano zapitati se nije li za opstojnost povijesnih žbukanih i bojenih
slojeva na pročeljima, umjesto njihova trajnog izlaganja, možda ipak bolje ponovnim prežbukavanjem i prebojavanjem izvorniku istovjetnim materijalima skloniti ih pod slojem unaprijed „žrtvovane žbuke i boje“? Njihovim sklanjanjem pod novim žbukanim i/ili bojenim slojem, bilo samo izvornoga bilo više naknadnih povijesnih slojeva, spriječilo bi se njihovo propadanje uzrokovano izravnim izlaganjem atmosferilijama ili unošenjem neodgovarajućih industrijskih proizvoda za njihovu „zaštitu“. Na takvom se, zamjenskome novom sloju, koji se periodično može mijenjati s istodobnim provođenjem kontrole stanja povijesnih slojeva, mogu replicirati ona povijesna oslikavanja za koja se prethodnom kritičkom interpretacijom utvrdi opravdanost njihove prezentacije.
U tekstu se razmatraju rezultati laboratorijskih istraživanja uzoraka uzetih s površine srednjovjekovnih zidnih slika iz šest hrvatskih crkava, sagrađenih u razdoblju od posljednje četvrtine 11. ...stoljeća do druge četvrtine 14. stoljeća. Uzorci su uzimani iz crkava u Šilovu Selu na otoku Šipanu (crkva Sv. Ivana Krstitelja), u Stonu (crkva Sv. Mihovila), u Zadru (zvonik crkve Sv. Marije i katedrala Sv. Stošije), Dubrovniku (franjevački samostan Male braće) i u Zagrebu (kapela Sv. Stjepana). Uzorci su analizirani metodama tankoslojne kromatografje i infracrvene spektroskopije, u kojima je u zaštitnome sloju zidnih slika utvrđena prisutnost voskova i ulja. Temeljno pitanje o kojemu se u tekstu raspravlja jest je li riječ o izvornim zaštitnim slojevima ili se radi o slojevima koji su na zidne slike naneseni u prijašnjim restauratorskim zahvatima. U pokušaju da se odgovori na to pitanje, razmatraju se antički i srednjovjekovni izvori, te poznati povijesni podaci o zidnim slikama i oni vezani uz prijašnje konzervatorsko-restauratorske zahvate.
Na nekoliko karakterističnih primjera konzervatorsko-restauratorskih zahvata izvedenih od 1950. do 2010. razmatraju se teorija i
praksa prezentacije fragmentarno očuvanih srednjovjekovnih zidnih ...slika u Hrvatskoj. U tekstu se obrazlažu pojmovi nevidljive
unutarnje i vidljive vanjske prezentacije zidnih slika. Unutarnji dio svake prezentacije čini tvarna struktura zidne slike, njezini izvorni materijali i oni koji su uneseni tijekom konzervatorsko-restauratorskih zahvata (između žbuke i zida, u žbukanim slojevima i među njima, te unutar i na površini slikanoga sloja). Vidljivi vanjski dio prezentacije tvori likovna struktura zidnih slika i s njom usklađen estetski dojam ostvaren reintegracijom žbukanog i slikanog sloja. Obje su prezentacije zidnih slika rezultat kritičkom interpretacijom odabranog pristupa i s njim usklađenih postupaka. Kao temeljni kriterij za vrednovanje prezentacije predlaže se kvaliteta izvedenog zahvata, a budući da je svaki zahvat drukčiji, vrednovanje njegove kvalitete zahtijeva i usklađen pristup.
Pojam kritičke interpretacije defi niran je kao autorski čin interpretatora, voditelja projekta i stručne skupine, koja pristup prezentaciji
određuje nakon provedenih multidisciplinarnih istraživanja. Tim se pristupom određuju ciljevi i metode za postizanje odabrane prezentacije zidnih slika, oni se razmatraju kroz reinterpretaciju pojmova: konzervatorski, restauratorski i konzervatorsko-restauratorski
pristup. Konzervatorski pristup podrazumijeva prijeko potrebnu konsolidaciju oštećene tvarne strukture zidnih slika uz istodobno zadržavanje onog estetskog stanja u kakvom su one zatečene ili otkrivene nakon odstranjivanja višeslojnih vapnenim premaza i/ili žbukanih slojeva. Nasuprot tomu, restauratorski pristup osim nužne konsolidacije podrazumijeva i zahvate koji pridonose estetskoj konsolidaciji zidnih slika. Njime se na oštećenim dijelovima izvornoga slikanoga sloja intervenira zahvatima katkad i većih, ali još uvijek dopustivih razmjera, koji reintegracijom slikanoga sloja osim retuša uključuju i djelomične rekonstrukcije izgubljenih dijelova. Konzervatorsko-restauratorski pristup spona je među dva spomenuta pristupa kojom se prijeko potrebna konsolidacija tvarne strukture (unutarnja prezentacija) i optimalan estetski dojam (vanjska prezentacija) zidnih slika ostvaruju najnužnijim zahvatima i minimalnim intervencijama u obje prezentacije.
PDF
