Obnovljena su sjećanja na okolnosti uz osnivanje Odsjeka za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. U povoljnom političkom i kulturnom trenutku pojedinac koji je pokrenuo bitne procese ...u komprimiranome slijedu bio je Ivan Supičić. Godine 1970/71. započeo je studij na Odjelu za muzikologiju i aktivirana je djelatnost ranije osnovanog Muzikološkog zavoda, a 1969. i 1970. počinju izlaziti i dva znanstvena časopisa (Arti musices i IRASM – International Review of the Aesthetics and Sociology of Music). Tako se osiguralo jedinstvo znanstvenog rada i nastave te se otvorila mogućnost da se objave rezultati istraživačkih projekata. Prikazana je organizacija studija s naglaskom na njegovu obogaćenju u odnosu na diferencijaciju diplomskih radova, posebice onih koji se bave interpretacijom hrvatske glazbene baštine. Vidljivo je povećanje broja glazbeničkih imena, uz reinterpretaciju postojećih. Kao posljedica znanstvenih interesa nastavnika na Odsjeku u novije vrijeme raste broj diplomskih radova iz sistematske muzikologije.
Suitu za osmeroglasni mješoviti zbor, sopran i tenor Faun Rudolf Matz skladao je 1921, a djelo je prvi put izvedeno 15. ožujka 1923. s velikim uspjehom. Nastala na stihove iz Šumskih idila Vladimira ...Nazora, skladba u pet stavaka oživljava ugođaje iz prirode, stvarajući himnu mladenaštvu i erotici. Središnji je lik djela Faun (Pan), omiljena tema moderne. Majstorski postupak sa zborskim zvukom odlikuje ovo djelo, koje slijedi europsku romantičku tradiciju uz vještu uporabu harmonijskih i kolorističkih elemenata impresionizma. Drugo predstavljeno Matzovo djelo, koje je ostalo gotovo nepoznato, slijedi posve drugačiju stvaralačku poetiku. To je ciklus od tri popijevke Spoznaje na slobodne stihove Envera Čolakovića, skladan 1974. na tragu glazbenog ekspresionizma. Složenom interakcijom vokalne i glasovirske dionice skladatelj je oblikovao tri sugestivna prizora. Oba predstavljena djela odmak su od neonacionalnog stila, koji obično povezujemo sa stvaralaštvom Rudolfa Matza.
Die kroatische Komponistin Dora Pejačević (1885-1923) komponierte 1915 die Gelegen heits-komposition Verwandlung für Singstimme, Violine und Orgel oder Klavier auf die Dichtung von Karl Kraus. Das ...Werk sollte bei der Hochzeit ihrer gemeinsamen Freundin Sidonie Nádherný von Borutin aufgeführt werden. Karl Kraus wollte es 1916 im Rahmen eines seiner literarischen Abenden aufführen und zeigte die Partitur Arnold Schönberg, der die Komposition lobte. Drei Strophen der vertonten Dichtung waren die Vorlage für eine umfangreiche lyrische Szene mit instrumentalem Interludium zwischen der zweiten und dritten Strophe. Spätromantische Harmonik mit intensivem Tonartenwechsel ist Ausgangspunkt betonter Expressivität. Die Begegnung mit der Dichtung von Karl Kraus war offensichtlich Anregung zu einer unkonventionellen Vertonung, und auf diesem Weg hat die Komponistin etwas später das Liebeslied auf Verse von Rilke und die Drei Gesänge auf Gedichte von Nietzsche komponiert.
Within the oeuvre of the Croatian composer Dora Pejačević (1885-1923) a special place is held by the composition Verwandlung owing both to its musical significance and the context of its creation. This vocal work for alto, violin and organ or piano was composed on verses by the Austrian writer and journalist Karl Kraus (1874-1936) in spring of 1915, and it was intended for the marriage of their mutual friend Sidonia Nádherný von Borutin, which actually did not occur. Kraus planned to perform the composition in 1916 in Vienna, but owing to lateness of the score and problems with interpreters its performance was not realized. In the correspondence between Kraus and Nádherný it was noted that Kraus showed the composition to Arnold Schönberg who – in spite of his skepticism regarding a woman as composer – praised the work and plead for its performance. Schönberg especially pointed at the interludium before the entrance of the text »Heute ist Frühling«.
The composition Verwandlung is an extensive lyrical scene encompassing 65 measures. The verses consist of three stanzas with four lines of unequal length and without a rhyme. While the musical setting of the first and second stanza is approximately of the same length, the third one is considerably longer (25 measures). Thus the speed of the musical flow is reduced and the third stanza is especially pointed out. The expression is realized by the late-Romantic harmony characterized by unstable tonality. Quick changes of tonal centres start with the second stanza and the long expected tonic at the beginning of measure 41 coincides with the beginning of the third stanza and the text “Heute ist Frühling”. It is probably that very place which was praised by Schönberg. But he might have perceived another interesting detail as well, found in the third stanza: the sudden and unexpected chromatic modulation in measure 50. The encounter with Kraus’s poetry was evidently stimulating for Dora Pejačević’s decline from traditional patterns and periodical form towards a more free flow of musical phrases and expressive harmony.
In the context of Croatian music the composition Verwandlung by Dora Pejačević is one of the characteristic works of the Moderne. Somewhat later it was followed by her settings to music of Rainer Maria Rilke’s Liebeslied and Drei Gesänge, a vocal cycle on verses by Friedrich Nietzsche.
U djelu hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885.-1923.) posebno mjesto pripada djelu Verwandlung kako zbog glazbenog značenja tako i zbog konteksta njegova postanka. Ova vokalna skladba za alt, violinu i orgulje ili glasovir nastala je na stihove austrijskog književnika i publicista Karla Krausa (1874.-1936.) u proljeće 1915. za vjenčanje njihove zajedničke prijateljice Sidonije Nádherný von Borutin, koje nije održano. Kraus je namjeravao skladbu izvesti 1916. u Beču, no zbog kašnjenja partiture i problema s interpretima izvedba nije ostvarena. U korespondenciji Kraus – Nádherný ostalo je zabilježeno da je Karl Kraus pokazao skladbu Arnoldu Schönbergu, koji je, unatoč svojoj skepsi prema ženi kao skladateljici, pohvalio djelo i založio se za izvedbu. Posebno je istaknuo interludij prije nastupa teksta »Heute ist Frühling«. Skladba Verwandlung opsežna je lirska scena od 65 taktova. Pjesnički predložak sastoji se od tri kitice s po četiri stiha nejednake duljine i bez rime. Dok je uglazbljenje prve i druge strofe približno jednake duljine, treća je znatno opsežnija (25 taktova). Time je usporena brzina protoka glazbe i posebno istaknuta treća kitica. Kasnoromantička harmonija labilnog tonaliteta nositelj je ekspresije. Brze promjene tonalnih središta počinju sa drugom kiticom i dugo iščekivana tonika na početku 41. takta poklapa se s početkom treće kitice i tekstom »Heute ist Frühling«. Vjerojatno je to ono mjesto koje je Schönberg pohvalio. No možda je uočio i drugu zanimljivu pojedinost, koju nalazimo u trećoj kitici: naglu i neočekivanu kromatsku modulaciju u 50. taktu. Susret s pjesništvom Karla Krausa očito je bio poticajan za skladateljičino napuštanje tradicionalnih obrazaca i periodičke forme u smjeru slobodnijeg tijeka glazbenih fraza i ekspresivne harmonije. U kontekstu hrvatske glazbe skladba Verwandlung Dore Pejačević jedno je od karakterističnih djela moderne. Na nju se nešto kasnije nadovezuju skladateljičina uglazbljenja Liebeslied na pjesmu Rainera Marie Rilkea i Drei Gesänge, vokalni ciklus na stihove Friedricha Nietzschea.
Dora Pejačević und Rainer Maria Rilke Kos, Koraljka
International review of the aesthetics and sociology of music,
06/2012, Letnik:
43, Številka:
1
Journal Article
Als Quellennachweise zur Schilderung der Kontakte zwischen der Komponistin Dora Pejačević (1885-1923) und dem Dichter Rainer Maria Rilke (1875-1926) dienen die Korrespondenz zwischen Rilke und ...Sidonie Nádherný von Borutin, das Tagebuch der von Dora Pejačević gelesenen Bücher und ihre Vertonungen der von Rilke verfaßten Gedichte. Die Komponistin vertonte vier Gedichte aus dem Zyklus Mädchengestalten und Liebeslied und bediente sich dabei des relativ freien Zugangs zur dichterischen Textvorlage. Die zeitweilige Korrespondenz, eine 1916 nachgewiesene Begegnung, Rilkes Versuch, für die Komponistin ein Opernsujet ausfindig zu machen und eine von Rilke erwartete, seitens der Komponistin jedoch unverwirklicht gebliebene Komposition sind Aspekte der zwischen dem Dichter und der Komponistin bestehenden Kontakte, die zugleich als Beiträge zur Rezeption Rilkes in der kroatischen Kultur aufzufassen sind. This article offers fresh insights into the contacts between the composer Dora Pejačević (1885-1923) and the writer Rainer Maria Rilke (1875-1926), built upon the author's research into Pejačević's relationships with other contemporary artists (the poet Karl Kraus and the painter Maksimilijan Vanka). The sources presented and analysed here are, firstly, the correspondence between Rilke and Sidonie Nádherný von Borutin; secondly, Pejačević's My Book Record; and thirdly, her Lieder set to Rilke's texts. The correspondence shows that contacts between the poet and the composer were only occasional, but there is evidence of a personal meeting over several days in the Spring of 1916 in Vienna. At the request of Sidonie Nádherný, Rilke searched for an appropriate operatic subject for Dora Pejačević. Nevertheless, the composer was acquainted with the poet through his writings, and also should set to music Rilke's occcasional poem, Strophen zu einer Fest-Musik (1915). She composed four songs from the cycle Mädchengestalten and Liebeslied (1915) which were performed for the first time in the version for voice and orchestra in Zagreb on March 7 and 21, 1917. An analysis of the text and music of Liebeslied shows that the composer interrupted the flow of Rilke's text by dividing it in two parts (separated by an orchestral interlude), thus treating his poetic pattern quite freely. Although occasional, these contacts between Dora Pejačević and Rilke remain an important issue for investigating the reception of this renowned poet in the context of Croatian culture. Nastavljajući na svoja istraživanja odnosã Dore Pejačević (1885.-1923.) prema umjetnicima njezina vremena (Karl Kraus, Maksimilijan Vanka) autorica osvjetljava kontakte skladateljice i književnika Rainera Marie Rilkea (1875.-1926.). Predstavljeni su i analizirani izvori koje pruža u prvome redu nedavno objavljena korespondencija Rilkea i Sidonije Nádherný von Borutin, zatim Dnevnik procitanih knjiga Dore Pejačević te njezine skladbe na Rilkeove tekstove. Iz korespondencije proizlazi da su kontakti pjesnika i skladateljice bili povremeni -osim pismenih tu je i jedan dokazani višednevni susret u proljeće 1916. u Beču. Rilke je za Doru Pejačević na molbu Sidonije Nádherný tražio operni sujet. Skladateljica je upoznala pjesnika i kroz lektiru njegovih djela, a trebala je uglazbiti njegovu prigodnu pjesmu Strophen zu einer Fest-Musik (1915.). Skladala je medutim 4 popijevke ciklusa Mädchengestalten i Liebeslied (1915.) koji je u verziji za glas i orkestar praizveden u Zagrebu 7. i 21. III. 1917. Iz analize akcionog ritma stihova i glazbe ove popijevke očito je, da je velikim instrumentalnim interludijem skladateljica »razbila« cjelinu Rilkeove pjesme na dva dijela, sto pokazuje da je njezin odnos prema pjesničkom predlošku bio relativno Slobodan. lako povremeni, kontakti Pejačević-Rilke važni su za recepciju velikog pjesnika u hrvatskoj kulturi.
Croatian composer Dora Pejačević (1885-1923) wrote 1915 an occasional composition Verwandlung for alto, violin and organ or piano on verses by Karl Kraus for the wedding of her friend Sidonija ...Nádherný von Borutin which eventually didn't take place. Kraus planed to have performed the piece on one of his literary readings on 4th of December 1916 in Vienna and he showed the work Arnold Schönberg who praised it and especially commented one place in the score. Three strophes of Kraus's poem are the foundation for an extensive lyrical scene with instrumental interlude between the second and the third strophe which has a special place in the whole work. Late romantic harmony with labile tonality carries the emphasis of the expression. Kraus's verses evidently pushed the composer towards free musical flow and original harmony.
Glede na to, da je struktura renesančnega madrigala v veliki meri določena z odnosom med tekstom in glasbo, omogoča primerjava dveh ali več del na isti tekst dragoceno možnost odkrivanja osebnega ...izraza posameznih skladateljev. V pričujočem prispevku sta analizirana in primerjana dva madrigala, ki sta bila komponirana na isti tekst na začetku klasične dobe v razvijanju te kompozicijske vrste. Lassova skladba je nastala med leti 1552 in 1554 (prvič objavljena 1560), Skjavetićeva pa je bila objavljena leta 1562. Predloga Appariran per me le stell' in cielo, na katero sta bila komponirana oba madrigala, je tipično petrarkistična alegorična slika v enajstercu, bogata na metaforah in izrazitih muzikabilnih kvalitetah. Lasso in Skjavetić sta pristopila k temu tekstu na bistveno različen način. Na temelju istih značilnosti renesančne polifonije je vsak od njiju ustvaril izrazito oseben glasbeni korelat pesnitve. Čeravno je Skjavetić na začetku svojega madrigala prinesel melodični citat v čast velikemu mojstru, je nadaljnji potek njegove skladbe popolnoma različen od Lassove. O tem ne govorijo samo modus in kadence, ampak tudi tekstura in formalna zasnova njegovega madrigala. Medtem ko se Lassova glasba giblje brez ekstremnih notnih vrednosti, s pogosto rabo silabičnosti in sloga nota proti noti, z zmerno rabo ponavljanja in redkih primerov deskriptivniosti, pa je Skjavetić v svojem madrigalu razvil bogat kontrapunktični slog, ki ga označujejo komplicirana ponavljanja manjših ali večjih delov teksta, mojstrska raba kadenc, kontrastiranje med bujno melizmatiko in silabičnostjo kot nasprotjema med posameznimi vrstami gibanja. Lassova skladba rase v širokem loku k zaključku in deluje kot vedra, lahkotna slika, nastala iz splošne atmosfere teksta, Skjavetić pa je s fino igro detajlov oživel slikovite, emocionalne in zvočne plasti poetične predolge.
PDF
