Da bismo započeli razgovor o ljubavi, odredili njezinu semantiku ili opisali prikazivanja ljubavi u raznim razdobljima u književnosti ‒ kako se to pokušalo u dva ranija poku- šaja ‒ u Vježbama iz ...semantike ljubavi Dubravka Škiljana te u zborniku radova s istoimenog simpozija Prikazi ljubavi u bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj književnosti. Od renesanse do danas urednika Roberta Hodela) ‒ potrebno se najprije približiti definiciji ljubavi, pobliže promotriti mogućnosti, odnosno nemogućnosti razgovora i pisanja o njoj.
It is important to recollect briefly what Slavic philology as a discipline was like during Jagić’s lifetime. A literary scholar used to make use of entire philological area of study, in terms of ...language and literature, which naturally required a broader knowledge of Slavic studies, ranging from Old Church Slavic and national languages to a number of competences in literary history, textology, comparative literature, etc. In the subsequent development of Slavic philology, the latter was first divided into distinct areas of study, i.e. Slavic languages or Slavic literatures, while today we witness specialization for various Slavic philologies, even more specific, to literary historians and literary theorists or linguists, specialising in a distinct field of study within one particular Slavic literature or one particular Slavic language. We have come to the point where Slavic studies are almost extinct as a distinct scientific and university study programme, and a question rises whether further development of modern Slavic studies is still possible. In this paper, an interdisciplinary solidarity is advocated, to be achieved by double disciplinarity or multidisciplinarity, which would provide a multilanguage, intercultural and multiliterary education.
By using the examples of the recent and contemporary Croatian literature, the article demonstrates the need of broader contextualisation of the Croatian literature in the context of Croatian studies ...as the foreign/second language, considering the different programmes of Slavic studies throughout the world. It also stresses the emergence of the intercultural literature, or rather of the possibility of the intercultural history of literature, from which questions are set about the relation with the neighbouring literatures in the context of a greater engagemen to experts for other Slavic languages and literatures.
Ne preobilna, ali usmjerena prema relevantnim problemima suvremene književne historiografije, bogata najvažnijim teorijama i njihovim autorima, iscrpna u donošenju najvažnije literature, knjiga ...Zvonka Taneskog Poetika dislokácie, ne odnosi se samo na razdoblje migracija u južnoslavenskim književnostima nakon 1989. godine, nego je svojevrsna sinteza svih važnijih pristupa modernizirane komparatistike, koja je imala svoj najraniji i najsnažniji teorijski obrat upravo u Bratislavi, u projektima Dionýza Ďurišina i njegovih kolega. Zato mislim da se autor nije mogao naći na inspirativnijem mjestu za svoju knjigu, i to se posebno ističe. Poput nas u Zagrebu te u Novom Sadu, recepcija Đurišinove teorije o međuknjiževnim zajednicama, pa i plodna suradnja s autorom, započela je još osamdesetih godina, a moguća poveznica prema Taneskom mogla je biti i skopska komparatistika s Milanom Đurčinovim, kao jednom od njegovih vjernih suradnika; u najuži krug spada i Ivan Dorovský veoma zauzeti stručnjak za makedonska pitanja i balkansku slavistiku, što također u knjizi nije zaboravljeno. Ukratko, već na prvo pogled je jasno da Zvonko Taneski vuče svoje korijene iz njihove plodne suradnje, dodajući nove i nove teorije i argumente za obranu svoje ideje o književnim slučajevima koji su najčešće izvan interesa nacionalne književne historiografije, kao i izvan zanimanja tradicionalne komparatistike.
Imperiale Situationen werden in den Kulturwissenschaften zunehmend auch als kulturell komplexe Möglichkeitsräume betrachtet. Wenig Aufmerksamkeit wurde bisher dem Verhältnis von ...subjektiv-individuellen und ‚kollektiven‘ Zugehörigkeitskonzepten gewidmet, wie auch der Frage, wie in imperialen Kontexten Selbst- und Fremdentwürfe verhandelt werden. Scheinbar homogene Größen wie Nation oder Region können dabei höchstens von teilweiser Bedeutung sein. Kulturelle Identitäten sind im Kontext imperialer Erfahrungen historisch und lebensweltlich „geschichteter", sie zeigen Merkmale der Gleichzeitigkeit unterschiedlicher Zeit- und Erfahrungsräume – und sie konstituieren und reflektieren sich nicht zuletzt in Erzählungen. Solchen Konstellationen und Erzählungen aus verschiedenen Zeiträumen geht das vorliegende Buch nach, wobei die Regionen Ost- und Südosteuropas im Fokus stehen, die besonders reiche und vielfältige Erfahrungen europäischer Identitätsbildung in imperialen Kontexten aufweisen. .
U radu se govori o razvedenom književno-povijesnom i kritičkom radu Zvonimira Bartolića s naglaskom na možebitnu književnu i kulturnu povijest "sjevernohrvatske književnosti“, kako ju je on sam mogao ...zamišljati i ostvarivati. Pokazuje se da ona u Bartolićevu istraživanju ima posebno mjesto, dapače da se može rekonstruirati njezin vertikalni kontinuitet od kajkavske (međimurske) narodne književnosti i hrvatskoga protestantizma, preko baroka i prosvjetiteljstva, do preporoditelja, ruralne i pučke književnosti, suvremene književnosti i kritike te "njezina" časopisa Hrvatski sjever. Isto tako, pokazalo se da širok dijapazon otvorenih tema i privremeno zaključenih projekata svojim bogatim rezultatima pozivaju na određenu sistematizaciju urađenoga, kao i daljnji rad na sličnim pitanjima, piscima i djelima.
PDF
