Neizbježna činjenica umiranja i smrti zahvaća i onaj najteži vid palijativne skrbi koja se odvija u pedijatrijskom kliničkom kontekstu. Provedba integralne pedijatrijske palijativne skrbi nužno ...zahtijeva sagledavanje percepcije smrti i žalovanja iz psihološko-kognitivnog i duhovno--emocionalnog kuta dječjeg iskustva „globalne boli“ koje proživljavaju u kroničnoj bolesti i/ili njenom terminalnom stadiju. Stoga je od iznimne važnosti prilagođena komunikacija i empatijski pristup kako bi se djeca lakše nosila s neizvjesnošću i težinom svoga vlastitog stanja ili gubitka bližnjih. Palijativno ublažavanje dječjeg žalovanja može značajno biti ostvareno konstruktivnim smjernicama interdisciplinarnog pristupa razvojne psihologije, koju bi provodili svi uključeni kroz proces praćenja djece, kako bi se ostvarila holistička koncepcija palijative.
The inevitable fact of dying and death involves the most difficult aspect of palliative care that takes place in the pediatric clinical context. The implementation of the integral pediatric palliative care necessarily requires an understanding of the perception of death and mourning apprehension from the psychological-cognitive and spiritual-emotional point of child’s experience of “global pain” experienced in the chronic illness and its terminal stage. Therefore, communication and empathic approach are of utmost importance, so that children can deal easier with the uncertainty and weight of their own condition or the loss of their loved ones. The palliative alleviation of child’s grief can be significantly achieved through constructive guidelines of an interdisciplinary approach of developmental psychology, which could be carried out through the efforts of all involved in the child monitoring process to achieve the holistic conception of the palliative care.
Ovaj članak prikazuje pojam žalovanja kako je on prisutan u djelu "Dnevnik korote" Rolanda Barthesa i u tekstu Jacquesa Derride "Ovnovi. Neprekinuti dijalog: između dvije vječnosti, pjesma". Derridin ...tekst je baziran na predavanju održanom kao posmrtni govor upućen Derridinom prijatelju, filozofu Hansu-Georgu Gadameru. Misli iznesene u tom tekstu, u ovom su članku uklopljene u širu sliku Derridinih promišljanja o gubitku i smrti, budući da su to neke od tema kojima se stalno vraćao u svom radu. Jedan od ciljeva iznošenja ovoga proširenog pogleda jest predstavljanje tog pomalo zanemarenog područja unutar Barthesova i Derridina djelovanja na način na koji je naznačeno u primarnim tekstovima. Drugi cilj je skretanje pozornosti na sljedeću tezu: Derrida i Barthes dvije su strane iste medalje – dvije različite struje u razmišljanju o gubitku, koroti i neponovljivosti iskustva Drugoga, a koje se međusobno nadopunjuju i mogu se podvesti pod dva arhetipa: sizifovski i atlantski.
This article depicts the concept of mourning as it is depicted in Roland Barthes’ Mourning Diary and Jacques Derrida’s "Rams: Uninterrupted Dialogue between Two Infinities, the Poem". Derrida’s discourse is based on a lecture given as an obituary given to his friend, philosopher Hans-Georg Gadamer. The article incorporates Derrida’s thoughts in this text in his broader reflections on loss and death, since those are some of the topics he kept returning to in his work. One of the objectives of this expanded view is to present these somewhat neglected areas of Barthes’s and Derrida’s opuses as elaborated in the primary texts. The other objective is to bring the following thesis forward: Derrida and Barthes represent two sides of the same coin, two different streams of thought about loss, mourning and the unrepeatability of the experience of the Other. Their ways of thinking about these topics can complement each other and be subsumed under two archetypes: Sisyphus and the Antlanteans.
Smrt je rite de passage, s katerim se vsakdo sreča ob umiranju bližnjih, a še vedno razmeroma malo vemo, kako vpliva na posameznika. Besedilo poskuša odpreti razmišljanje o učenju v obdobju žalovanja ...in dodati drobec k razumevanju učenja kot vseživljenjskega procesa. S pomočjo analize življenjskih zgodb ugotavljamo, kako se posamezniki spreminjajo ob doživljanju smrti. Učenje poteka na telesni, duševni in duhovni ravni. Ljudje spreminjajo svoje odnose in vrednote. Pripovedovanje življenjske zgodbe ni le raziskovalna metoda, temveč je tudi odkrivanje samega sebe, kar omogoča spreminjanje samega sebe in samovzgojo.
Globalna ali virtualna dostupnost svijeta, sekularizacija
svetoga i individualizacija življenja, dostupnost neselektiranih
informacija i fragmentarnost života predstavljaju kontekst u
kojem se događa ...neadekvatna socijalna percepcija doživljaja
konačnosti, ograničenosti i smrti, zbog čega čovjeku današnjice
biva otežano ophođenje s njima kad postanu njegova osobna
stvarnost. Uz tradirane oblike potpore, kodirane institucijama
društva i religije, nude se alternativne mogućnosti suočenja
gubitka i žalovanja, ne i sigurnost uspješnog zaključenja njihova
procesa. Uz neizbježnu stvarnost njihove prisutnosti, pastoralna
se praksa nalazi pred izazovom kritičkog propitivanja vlastite
dušobrižničke skrbi i liturgijske prakse.
Rad istražuje žalovanje 12-godišnjeg ja-pripovjedača nakon sestrine smrti, prilikom čega se otkriva njegov identitet melankolika koji se mazohistički obezvrjeđuje i prekorava. Gubitak voljenoga ...objekta otkriva se kao gubitak sepstva te kao praznina koja se mora nadomjestiti, i to uvijek ženskim likovima. Pritom se pripovjedačeva libidna energija usmjerava od majke prema sluškinji te, konačno, u obliku orgazmičkoga iskustva, kumi. Budući da su seksualni odnosi prema tim likovima neostvarivi jer predstavljaju erotski prijestup, praznina preuzima ja-pripovjedača te on osjeća manjak muškosti, koju želi doseći neprestanom usporedbom s muškim likovima. Cilj je rada istražiti kako naracija konfigurira lik kroz odnose prema izgubljenome objektu te prikazati da se pamćenje gubitka povezuje s gubitkom vlastita sepstva, koje u ovom slučaju postaje potpuno osiromašeno te posljedično – melankolično.
Rad se bavi različitim filozofijskim aspektima pojma slušanja u svezi s oblikovanjem i obustavljanjem totalitarnih zajednica. Tradicionalna filozofija uglavnom je kritički nastrojena prema čulnom ...znanju, dok se suvremena misao usmjerava na slušanje kao značajan i kompleksan fenomen koji može biti promatran kao kognitivna kategorija i kroz različite filozofijske perspektive (politika, etika). Za Heideggera, slušanje ima egzistencijalni status i predstavlja jedno od Daseinovih obilježja. Po njegovu mišljenju, slušanje je razumijevanje onoga tko nam je blizak (koga nosimo u sebi) – prijatelja. U Heideggerovoj filozofiji slušanja, Derrida prepoznaje mogućnost oblikovanja zajednice istih i bliskih. Aludira na homogenizaciju i neprijateljstvo. Napuštajući Heideggerovu tezu o slušanju prijatelja, Derrida piše o mogućnosti slušanja sablasti koja predstavlja afirmaciju egzistencije apsolutne drugosti. Slušanje sablasti jedina je ispravna etika putem koje se uspostavlja udaljenost i izbjegava totalitarnu zajednicu. Poput Derridaa, Nancy vidi opasnost u oblikovanju totalitarne zajednice u istosti i bliskosti članova društva. Način izbjegavanja mogućnosti oblikovanja takve zajednice Nancy vidi u izravnom (čulnom) dodiru sa svijetom. Za Nancyja, slušanje je dodir sa svijetom neposredovan označavanjima i razumijevanjima. Slušanje predstavlja metaforu otpora prema aspiracijama predstavničkih političkih sustava u oblikovanju potpunih i zatvorenih zajednica. Predstavljajući nekoliko suvremenih filozofijskih pojmova, ovaj rad pokušava demonstrirati da slušanje, osim stvaranja bliskosti, može održavati nemoguću zajednicu karakteriziranu nepredstavništvom i heterogenošću te, što je važnije, može funkcionirati kao otpor prema totalitarnim sustavima.
Barthesov Dnevnik žalovanja jedan je od mogućih primjera remanencije, koja se jasno razgraničuje od reminiscencije. Pisanje o mrtvoj majci književni je topos koji nije lako nadići, kao što nije lako ...nadići ni žanr dnevnika koji mu je oduvijek „problematičan“. Specifičnosti fenomena-Majke nameću pisanju nebrojene zahtjeve, a usporedbe sa svetim Augustinom i Derridom ih cizeliraju rasvjetljavajući osnovni problem uvijek prisutne literarnosti odnosno
retoričnosti pisanja, i njemu poželjno neviđeno rješenje prihvaćanja pathosa. On bi trebao stvoriti mogućnost da se dogodi pisanje koje neće biti ni doxa ni moderna transgresija, a istodobno neće biti jednoznačno „antimoderno“. Barthesova majka nalazi svoj idealni
lik u neočekivanoj figuri djevojčice, a Roman, prema Barthesu, preživljava ako ispunjava tri misije – transcendira egotizam, kako bi mogao iskazati one koje voli a ne njima kazati da ih voli, (svjedoči), iskazuje pathos (reprezentira afektivno, ali neizravno), i svoju metodu pronalazi u figuri Amatera kod kojega Svijet prestaje biti objekt kako bi postao pismo. Barthes je svjestan zamke koju predstavlja književnost namećući usporedbu s Euridikom; on ne piše memorijal, jer apologetska je gesta prisiljena skončati u tajnosti. Odbijajući književnost, naraciju, vrijeme, život, Barthes u prvi mah prihvaća ponavljanje, imobilnost, i želju da zaustavi vrijeme i život. Epifanija otkrića fotografije iz zimskog vrta rađa ideju da se i tugovati može kroz pisanje. Tuga je neizreciva (inexprimable) ali ipak kaziva (dicible). Retorika invokacije čuda pisma i inauguracije tog „novog života“ ipak ne zamagljuje osnovnu misao Barthesova dnevnika koja parafrazira rečenicu iz Diderotovog ljubavnog pisma Sophie Volant – iz svega gdje nema ničega, iščitavajte da vas volim. Majčina smrt vodi do konačnog prihvaćanja vlastite smrtnosti – Barthes, potretirajući vlastiti Pogled, naposljetku postaje nalik dječaku s psićem u rukama s Kertészove fotografije, one kojom
završava svoju posljednju knjigu, La Chambre claire.
Opći cilj ovog istraživanja bio je utvrditi kako teče prilagodba osoba starije životne dobi na život bez bračnog partnera, odnosno na samački život. U istraživanju je sudjelovalo 230 ispitanika u ...dobi iznad 65 godina života u šest gradova Sisačko-moslavačke županije. Ispitanici su bili podijeljeni u svije skupine. Prvu skupinu činile su osobe koje su ostale bez bračnog partnera u vremenu do prije 6 mjeseci (proces žalovanja još traje), a drugu osobe koje su ostale bez bračnog partnera u vremenu od prije 3 godine i više (proces žalovanja bi trebao biti dovršen). Istraživanje je provedeno u kolovozu, rujnu i listopadu 2001. godine.Na temelju dobivenih rezultata pokazalo se da su se ispitanici obiju skupina teško prilagodili na samački život, odnosno da procjenjuju svoju prilagodbu na život bez bračnog partnera lošom i vrlo lošom. Nadalje, dužina života bez partnera ne utječe značajno na razinu uspješnosti prilagodbe, jer u obje skupine ispitanika proces prilagodbe još traje i neizvjesnog je ishoda. Značajne razlike između ispitanika muškog i ženskog spola javljaju se na varijablama obrazovnog statusa i materijalnih prilika, a nešto manje značajne kod samoprocjene zdravstvenog stanja, kvalitete apetita i sna, te zadovoljstva učestalošću posjećivanja od strane djece i članova obitelji.
Heidelberško predavanje Jacquesa Derride u čast preminuloga Hansa-Georga Gadamera zasigurno je jedan od najsuptilnijih eulogija u novijoj povijesti filozofije. U njemu Derrida žaluje, i to posebno ...kroz pjesmu pjesnika kojeg su obojica poznavali, Paula Celana, koji u posljednjem stihu svoje pjesme Veliki užareni svod poručuje: »Svijet je otišao, moram te nositi.« U toj se važnoj Celanovoj pjesmi spominje značenjski obremenjeni ovan, ali njegov smisao u pjesmi nije dorečen. Autor u ovome ogledu ukazuje na one hermeneutički relevantne elemente koji pokazuju da je zagonetni ovan iz Celanove pjesme usko povezan sa zadnjim stihom pjesme i da joj tek ta povezanost otvara prostor cjelovitoga razumijevanja Celanove misli koja se ne može odvojiti od stradanja Židova u Drugome svjetskom ratu.
PDF
