U članku se razmatra grčki ideal mjere, najčešće izražen pojmom sredine. To nije samo svegrčki ideal nego drevna i svevremena baština, koja je konvergirala odgoju u ujednosti ‘dobrote i ljepote’. On ...je življen u polisu, kao što je bio i personalna, unutarduševna težnja. U Aristotelovoj politici počelo mjere prvenstveno je vezano (Pol. IV−VI) za balansiranje političkih poredaka (politička sredina), ali postoji i druga perspektiva (Pol. VI−VII) u kojoj je više riječ o vrlini i moralnim kvalitetama aristokracije, gdje se identificira dobrog čovjeka i građanina. Taj pristup srodniji je istraživanjama u Aristotelovim etičkim tekstovima (etička sredina). Pažljiva analiza ovih distinkcija iz knjige Politika zaključuje se s uvidima o odgoju (paideia) i vrlini kao komplementarnim aspektima praktičke filozofije.
The article considers the Greek ideal of moderation, most often expressed through the notion of the Mean. It is not merely a pangreek ideal, but an ancient and everlasting inheritance, which converged to the education in the unity of ‘goodness and beauty’. It is lived in the polis, as it was also a personal aspiration of the inner soul. In Aristotle’s politics, the source of moderation is primarily connected (Pol. IV−VI) to the balance of political orders (political Mean), however there is another perspective (Pol. VI−VII) in which it is more about the virtue and moral qualities of aristocracy, which identifies the good man and citizen. That approach is more akin to research conducted in Aristotle’s texts on ethics (ethical Mean). Careful analysis of these distinctions from the book Politics is concluded with insights on education (paideia) and virtue as complementary aspects of practical philosophy.
Nema jednog i jasnog odgovora na pitanje zašto na većini sveučilišta ima više zaposlenih filozofa nego filozofkinja. U prvom dijelu rada analizira se problem povijesne podobrazovanosti žena – što ...može biti jednostavno objašnjenje za nedostatak žena u povijesti filozofije. Međutim, danas je situacija ipak drukčija, u humanističkim područjima, uključujući i filozofiju, često ima više studentica nego studenata, no to svejedno ne dovodi do značajnog brojčanog izjednačenja muškaraca i žena na višim akademskim pozicijama. Stoga se u prvom dijelu rada govori i o petnaest hipoteza o uzrocima toga stanja, od kojih su neke odbačene, neke vrlo vjerojatne, dok je za potvrđivanje ili odbacivanje nekih potrebno daljnje istraživanje. U drugom dijelu rada ulazi se u problem ideje da tradicionalna filozofija treba »ono žensko« kao »ono drugo« koje je negativno definira. Potonju se poziciju može osporiti sličnim argumentima s pomoću kojih se može odbaciti i esencijalizam.
There is no clear answer as to why there are more employed male philosophers than female philosophers in most universities. The first part analyses the problem of the historical under-education of women – which may be a simple explanation for the absence of women in the history of philosophy. Today, however, the situation in the humanities, including philosophy, is different, as there are often more female than male students, but this does not lead to a significant balance of men and women in higher academic positions. Therefore, the first part of the paper also discusses fifteen hypotheses about the causes of this state of affairs, some of which have been rejected, some of which are highly probable, while further research is needed to confirm or reject some. The second part addresses the problem of the idea that traditional philosophy needs “the feminine” as “the other”, which it defines negatively. This position can be rejected with similar arguments that can also be used to reject essentialism.
This paper focuses on analysis of mathematical being in Aristotle’s philosophy. In a brief introduction, the author endeavours to present the sources as well as the attitude of Greek thinkers towards ...mathematics, which is, for the first time in the history of European thought, treated as science, that is, knowledge that serves its own purpose. In addition, the author explicates Aristotle’s general attitude towards mathematics, which is followed by ontological analysis of mathematical being in next chapter. This analysis is extended in a representation of the relationship between the problem of universals and the determination of the nature of a mathematical object as an abstraction, thereby rendering it as the transparent relative way of existence of the mathematical being. Furthermore, the author presents Aristotle’s conception of space and time as values that are at the same time possibilities of abstraction of the mathematical being. After the process of abstraction, mathematical objects are observed through a cathegorical scheme, as they are in their ontological mode of being.
Narav otvorena nadnaravi Novina, Marina
Bogoslovska smotra,
2022, Letnik:
92, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
U kontekstu obrata u vrednovanju naravi i nadnaravi u XIII. stoljeću misao Tome Akvinskoga o naravi kao otvorenoj nadnaravi prihvaćena je kao katoličko poimanje naravi. Cilj je ovoga rada ukazati na ...specifičnost Akvinčeva poimanja naravi, odnosno utvrditi značenje i važnost obilježja otvorenosti u sintagmi narav otvorena nadnaravi. U tu svrhu potrebno je razumjeti obilježja grčkog poimanja physis-a, a zatim i Aristotelovo poimanje naravi i težnje (grč. orexis). Ti uvidi pomažu razumjeti na koji se način Akvinčevo poimanje težnje (lat. appetitus ili inclinatio), a posljedično i naravi same, razlikovalo od Aristotelova. Usporedbom Aristotelovih i Akvinčevih poimanja naravi i težnje utvrđeno je da je Akvinac appetitus razumio kao začetak i sastavnicu dinamičnog odnosa naravi i nadnaravi koje tvore jedinstvenu cjelinu. U toj cjelini narav nije samo izvor promjene nego je raspoloživa primiti djelovanje vanjskog uzroka, a težnja se ne očituje samo kao neki pokret i usmjerenost nego i kao otvorenost (lat. dispositio) koja otkriva kakvo biće jest i predstavlja ontološki korijen srodnosti naravi u nadnaravi.
In the context of the turn in the evaluation of nature and supernature in the 13th century, the thought of Thomas Aquinas on nature as open to supernature has been accepted as the Catholic understanding of nature. The aim of this article is to point out the specificity of Aquinas’s understanding of nature, i.e., to determine the meaning and importance of the characteristic of openness in the syntagma nature open to supernature. For that purpose, it is important to understand the characteristics of the Greek understanding of physics, as well as Aristoteles’s understanding of nature and striving (Greek orexis). These insights are helpful for discerning the manner in which Aquinas’s understanding of striving (Latin appetitus or inclinatio) and, consequently, nature itself, differed from Aristoteles’s understanding. By comparing Aristoteles’ and Aquinas’s understanding of nature and striving, the author concludes that Aquinas understood appetitus as the beginning and a constituent part of the dynamic relationship between nature and supernature that make one unique whole. On that whole, nature is not only the source of change but is also open to receiving the influence of an external cause, while striving is not only manifested as a movement and directedness but also as openness (Latin dispositio) that reveals the nature of being and represents the ontological root of cognition of nature in supernature.
Rad izlaže nauk o pet umnih krjeposti: znanju, umnosti, mudrosti, umijeću i razboritosti, kako je izložen u Aristotelovim, a kasnije i u djelima Tome Akvinskoga. Analizirajući svaku pojedinu umnu ...krjepost, razmatra se njihova uloga i važnost za doba kriza koje su sastavni dio čovjekova življenja, kako nam predočava i sadašnja koronakriza. Tumačeći bit i doseg pojedine krjeposti, pokazuje se da prema svakoj od njih razum ostvaruje podudarnost s određenim vidom zbilje te da postaje sposoban usmjeravati djelovanje na način da zlo preobražava u dobro. Rješavanje krize zahtijeva da um stekne izvrsnost na svih pet područja, i to osobito na onom koje je najmanje prisutno u javnom diskursu, krjeposti mudrosti.
The paper presents the doctrine of five intellectual virtues: science, understanding, wisdom, art, and prudence, as presented in the works of Aristotle and later in the works of Thomas Aquinas. By analyzing each individual intellectual virtue, we consider their role and importance in times of crises that are an integral part of human life, as shown by the current coronavirus crisis. By explaining the essence and scope of each virtue, it is shown that according to each of them, reason achieves correspondence with a particular aspect of reality and gains the ability to direct action in a way that transforms evil into good. Resolving the crisis requires that the intellect acquires excellence in all five areas, especially in the one that is the least present in current public discourse: the virtue of wisdom.
Stvaralaštvo kao technê Rajković, Marica
Metodički ogledi,
09/2020, Letnik:
27, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Filozofija 21. stoljeća dužna je preispitati fundamentalne pojmove na kojima je zasnovana kako bi se utvrdilo je li povijesni tijek utjecao na promjenu u njihovoj biti i utjecaju. Jedan od takvih ...pojmova je pojam stvaralaštva koji se od još od starogrčke epohe vezuje za poietičku filozofiju. Neophodno je postaviti pitanje o tome je li još uvijek opravdana podjela prema kojoj je stvaralaštvo sfera ποίησις ili se stvaranje sâmo u tolikoj mjeri promijenilo kroz povijesna kretanja da je potrebno iz temelja ponovno odrediti ne samo njegov pojam nego i sfere njegova utjecaja. Kroz proces takvog ispitivanja važno je ukazati na autore koji su (na različite načine) smatrali da upravo ono stvaralačko fundira pojam čovjeka, kao i na one autore koji su upozoravali na takvu mogućnost. Razlika između starogrčkog τέχνη i suvremene tehnike, razlika između čovjeka kao zoon politikon i zoon technikon te razlika u određenjima pojma stvaranja otvaraju bitno pitanje: je li problem stvaralaštva toliko temeljan da je zbog njega neophodno preispitati filozofiju jedne epohe u cjelini?
Twenty-first century philosophy is required to re-examine the fundamental concepts upon which it is founded in order to affirm whether the course of history has caused changes in its essence and influence. One such concept is the concept of creativity, which has been tied to poietic philosophy since Ancient Greece. It is necessary to examine the validity of the division according to which creativity lies within the sphere of ποίησις, or if creativity itself has changed to such an extent throughout history that both its concept and its sphere of influence must be thoroughly re-defined. Through such inquiry, it is important to note authors who have (in various ways) claimed that the act of creativity lies at the basis of the concept of man, as well as authors who have indicated this as a possibility. The difference between the Old Greek τέχνη and the modern ‘technique’, the difference between man as a zoon politikon and zoon technikon, and differences in definitions of the concept of creativity all raise an important question: is the problem of creativity so fundamental that it requires a complete re examination of the philosophy of an entire era?
Poznato je da je s Nietzscheom i Heideggerom došlo do snažne re-evaluacije povijesti filozofije koja je dovela do inverzije do tada prevladavajuće paradigme progresivnog napretka. U Hegela i ...Husserla, da navedem samo dvije velike figure moderne filozofije, povijest filozofije razumljena je kao napredak od skromnih početaka u drevnoj Grčkoj do kulminacije u apsolutnoj subjektivnosti moderne filozofije. Nietzsche i Heidegger, međutim, svaki na svoj način, više su ili manje uvjerljivo izazvali takav pogled, otkrivajući povijest filozofije kao regresiju i pad prije negoli napredak. U njihovu zajedničkom pogledu, veliki, ali slabo razvijen početak filozofije, kako se prepoznaje u Sokrata, Platona i Aristotela, striktno su razumijevani kao početak opadanja spram doista značajnog početka koji se mogao pronaći kod predsokratičkih filozofa poput Heraklita, Parmenida i Anaksimandra, pa čak i notornog sofista Protagore. Ovaj rad želi osvijetliti to kataklizmičko pomicanje filozofsko-povijesne paradigme dajući posebnu pozornost povijesti interpretiranja Protagorina filozofskog impetusa. Rasprava završava kao otvoren interpretativni horizont, naglašavajući važnost ponovnog ispitivanja dviju suprotstavljenih paradigmi u povijesti filozofije.
This paper deals with an aspect of John Philoponus’ psychology, a 6th century Byzantine writer, which marks the early phase of his philosophical career. It is the ochēma/pneûma theory, which in ...Philoponus’ case represents an unusual fusion of Aristotelian, Platonic, and Stoic philosophy with Galenic physiology and anatomy. In this paper, we examine how this Christian Neoplatonist attempts to assimilate elements of two ancient traditions – philosophical and medical – into a peculiar psychological concept.
Frane Petrić glazbenom se problematikom najviše bavio u djelu Poetika (Della Poetica, Ferrara, 1586.) u kojemu se unutar teorije pjesništva posvetio i razjašnjavanju starogrčke glazbene prakse. ...Međutim, Petrić se glazbom bavio i u ranoj fazi svojega djelovanja, u djelu Sretan grad (La città felice) koje je nastalo 1551., a objavljeno 1553. godine u Veneciji. U tom se djelu u okviru predstavljanja teorije društva Petrić osvrnuo i na glazbu, no u znatno manjem opsegu i na drukčiji način nego u Poetici. Glazbena se tematika u Sretnome gradu pojavljuje na samome kraju tog djela, u kontekstu odgoja i obrazovanja. Kao osnovne predmete obrazovanja Petrić navodi slikarstvo, glazbu i gramatiku, posvećujući se u jednom kraćem odlomku detaljnije samo glazbi kao odgojno-obrazovnom sredstvu koje vodi prema vrlinama. Osim toga, Petrić navodi i druge funkcije glazbe te nabraja starogrčke oktavne vrste i opisuje njihove učinke na čovjeka, iz čega je vidljivo da je bio upućen u glazbenu terminologiju, kao i to da je na njegovo poimanje glazbe prvenstveno utjecala antička grčka teorija glazbe.
Avtor izhaja iz platonskega prepričanja, da je spominjanje (anámnesis) bistveno za sámospoznanje, namreč kot možnost presežne celovitosti duše. Ob prepletanju esejistično ubesedenih osebnih ...spominskih izkustev in teoretsko filozofskih premislekov je v središču pozornosti odnos med spominskimi »predmeti« oziroma predstavami in subjektom, tj. osebo, ki se spominja. V osrednjem delu članka avtor naniza nekaj ključnih spominskih »aporij«, ki segajo od starega Egipta in Grčije do moderne dobe, od klasične mnemotehnike do hipotetičnih »kvazispominov« ter do sodobnega digitalnega spomina, ki vse bolj izpodriva živo človeško spominjanje. Kljub temu pa avtor izraža upanje, da duša tudi dandanes zmore s spominskim »iskanjem izgubljenega časa« ohranjati svojo celovitost – kot živi duh, kot oseba.
PDF
