Heideggerovo razmatranje pojma mišljenja i načina na koji čovjek shvaća i razumijeva ima metafizički karakter. Dvojba koju Heidegger iznosi u djelu Što se zove mišljenje? vezana je uz način na koji ...čovjek misli. Čak štoviše, način na koji čovjek ne misli, jer prema Heideggeru, čovjek još uvijek ne misli. Potrebno je svojevrsno osviještenje. Čovjek mora napustiti ustaljen način mišljenja, koji ima karakter proračunatosti i koristi, te se osposobiti za autentično mišljenje, koje Heidegger naziva osvještavanjem (Besinnung). Osvještavanje se ispostavlja kao autentična ljudska djelatnost koja čovjeka dovodi do istine njegova Bitka. Za takvu aktivnost potreban je korak u kojemu čovjek napušta ustaljen način mišljenja i predmete toga mišljenja. Takvu vrstu otpuštanja kao opuštanja Heidegger naziva opuštenost (Gelassenheit). Čovjek treba ostvariti određenu opuštenost da bi mogao misliti na način osvještavanja. Čovjek treba čuti zov koji ga zove misliti, a taj je zov upućen od Bitka samog. S druge strane, ni Aristotelovo razumijevanje pojmova nous te noesis nije lišeno metafizičkih karakteristika. Svojim razlaganjem pojma nous te dolazeći do najvišeg bića, božanskog bića koje naziva nepokrenutim pokretačem, Aristotel pronalazi vrstu mišljenja koja nadilazi ustaljeno razumsko mišljenje te ju određuje kao najvišu ljudsku djelatnost. Ta djelatnost je ona koja čovjeku omogućava najvišu sreću ili blaženstvo (eudaimonia), a ona je takozvana theoria ili misaono promatranje koje uključuje promatranje najvišeg božanskog bića, nepokrenutog pokretača.
U trećem svesku Peripatetičkih rasprava (1581) Frane Petrić neizravno je pokazao da je Platon, a ne Aristotel, trebao biti idol srednjovjekovne filozofije, a ovako je Aristotel tijekom renesanse bio ...onaj koji potiče razvoj znanosti. To je Petrić razotkrio svojim svođenjem znanosti na dijalektiku, koja je za njega filozofija, a ova, kao spoznavanje najvišeg bića, ustvari teologija. Teologiju, svoju preferenciju, otkrio je u Platona, platoničarā i svih starih, kako ih je on nazivao, a kojih je popis sezao sve do Orfeja, Zoroastra, pa čak i Noe.
Unatoč većem broju stranica posvećenih znanosti (19), manjem filozofiji (15) i samoj teologiji (16), broje li se dakako glavna mjesta, odgovor na naše pitanje postavljeno u naslovu glasi: Petrić još nije znao što je znanost, a, nema sumnje, bio je prije svega teološki mislilac.
Teološki časopis Bogoslovska smotra izlazio je od 1910. do 1919. kao posebni prilog tjedniku Katolički list, a od 1923. do 1944. kao organ Hrvatske bogoslovske akademije, stručnoga teološkoga ...društva. Za svako od tih razdoblja u ovom su radu popisani filozofski tekstovi i predstavljeni njihovi autori.
Od 1910. do 1919, tj. u prvom desetljeću časopisa znanstvene su radove u časopisu objavila samo dva filozofa: Urban Talija i Stjepan Zimmermann, a recenzirano je sedam knjiga hrvatskih filozofa.
Od 1923. do 1944. na stranicama Bogoslovske smotre objavljena su 44 znanstvena članka u području filozofije, a uz najplodnijeg autora Zimmermanna, javljaju se i druga značajna imena hrvatske filozofije: Vilim Keilbach, Franjo Šanc, Josip Lach, Karlo Balić, Đuro Gračanin, Jordan Kuničić, Stjepan Bakšić, Aleksandar Gahs i Hijacint Bošković. U tom je razdoblju objavljeno 88 recenzija, od kojih je Zimmermann potpisao 50, a Keilbach 15.
U Bogoslovskoj smotri u razdoblju 1910–1944. pisalo je 27 filozofa, a objavljena su 54 znanstvena članka, 44 crtice iz filozofskog života, 105 recenzija, sedam nekrologa i jedan prijevod. U objavljivanju filozofskih članaka osobito su prednjačila dva autora: Stjepan Zimmermann s 25 članaka i Vilim Keilbach s 12 članaka.
Juraj Dragišić u završnoj, devetoj knjizi svojeg djela De natura angelica (Firenca, 1499, ff. o7v- q8r), u kontekstu svog angelološkog nauka, analizira neke od temeljnih pojmova iz filozofije ...prirode, osobito vječnost, vrijeme, mjesto i kretanje. U tim se analizama Dragišić najčešće poziva na Aristotela, čak 29 puta, od toga se najviše poziva na Aristotelovu Fiziku. Uz to, Dragišić spominje arapske komentatore Aristotela: Averroesa dvaput, od toga jednom njegove Komentare treće knjige Fizike, i jednom Avicennu. Od teoloških izvora najčešći je sv. Augustin koji je spomenut deset puta. Dragišić sedam puta upućuje na njegovo djelo De genesi ad litteram libri duodecim, a jednom na dvanaestu knjigu njegovih Ispovijesti. Tri puta Dragišić izrijekom upozorava na misli naučavane in Parisino gymnasio. Pritom su spomenuti sljedeći istaknuti skolastičari: trojica profesora Pariškoga sveučilišta, Henrik iz Ghenta (Doctor Solemnis), Egidije iz Rima (Doctor Fundatissimus) i Godfred iz Fontainesa (Doctor Venerandus) te pariški student i profesor na talijanskim sveučilištima Grgur iz Riminija (Doctor Acutus).
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Određenje sreće (εὐδαιμονία) kod Aristotela uvjetovano je s jedne strane samim ustrojstvom ljudske duše, a s druge strane uzajamnim odnosom teoretskog i praktičkog života. Osim u teoretskom životu ...sreća se postiže na određenoj razini i u praktičkom, odnosno političkom životu. Obuhvatnost pojma sreće sastoji se u tome da je ona djelovanje u skladu s etičkim vrlinama, a ujedno i postignuće najviše dijanoetičke vrline – mudrosti. Polazeći od razmatranja naravi užitka i mogućnosti ozbiljenja savršene sreće stječe se uvid u prirodnu nejednakost ljudi, na kojoj se temelji Aristotelovo određenje različitog položaja ljudi u političkoj zajednici.
U članku se analiziraju dva različita pristupa odnosu prema pitanjima moralnog izbora i poštivanju života općenito, analizirajući Aristotelovo manje poznato teoretiziranje nekih pitanja primijenjene ...etike, s jedne strane, te prateći književno predočeno iskustvo žene o odnosu prema pitanjima o vrijednosti života novinarke i književnice Oriane Fallaci, s druge strane. Svojevrsno posredništvo i ulogu u slojevitijem i empatičnijem sagledavanju tih pitanja ima književna imaginacija suvremene američke filozofkinje M.C. Nussbaum, s namjerom da ljude potakne na odgovorno odnošenje prema svim pitanjima života, tragom etike nepristranog poštovanja prema ljudskom dostojanstvu.
U članku se suočavaju shvaćanja glazbe engleskog filozofa Francisa Bacona (1561-1626), koji svoja istraživanja glazbe i zvuka uklapa u zalaganje da se pomoću znanosti i istraživanja ovlada prirodom, ...s aristotelovskim izvorima njegova shvaćanja. Također se raspravlja koliko se Bacon oslobodio aristotelizma i dao jedan potpuno novi način razmišljanja o glazbi i zvuku unutar svojih shvaćanja filozofije prirode, te kako Aristotel (384-322. pr. Kr.), uz tumačenje zvuka unutar prirode i duše, objašnjava odgojnu ulogu i značenje glazbe za čovjeka i njegovo postojanje.
U društvenom životu antičke Grčke glazba je ispunjavala vrlo važnu funkciju čineći osnovni dio teorije ethosa. Upravo iz ove teorije proizlazi specifičnost glazbe, koja se najjasnije očituje kroz ...jedinstvo glazbe i pjesništva, što se smatralo ključnim elementom tadašnjeg odgojno-obrazovnog sustava, odnosno paideie. Ovim aspektom glazbe u svojim su se djelima bavili i poznati grčki filozofi, Platon i Aristotel. Iako je u njihovim postavkama o glazbi moguće pronađi nekoliko dodirnih točaka, detaljnije iščitavanje njihovih djela otkriva nam i mnoštvo razlika u razmišljanju učitelja i njegova učenika. Ovaj rad rezultat je proučavanja njihovih djela te uspoređivanja do sada objavljenih rezultata istraćivanja s tog područja.
U članku autori opisuju utjecaj Aristotelove filozofije na razvitak teorije samo–određenja u motivacijskim znanostima te istražuju njezin današnji utjecaj za koji se tvrdi kako ga manjka, pogotovo ...približavajući se praksi. Na kraju se predlažu moguće dobrobiti ponovnoga povezivanja filozofije i organizacijskih znanosti kako za zaposlenike, tako i za organizacije.
U radu se istražuje odnos između jezika i mišljenja s obzirom na njihov mogući uzajamni utjecaj. Dva se pitanja uzimaju za ključna: kako učimo značenja konvencionalnih jezičnih znakova, uključno s ...onima za apstraktne pojmove, i kako izražujemo naše izvorne uvide, misli i osjećaje još nekonvencionaliziranim jezičnim sredstvima. Na pitanja se sažeto odgovara, a potom se odgovori razrađuju pomoću suprotstavljenih gledišta te jezičnih primjera iz povijesti filozofije i kognitivne lingvistike. Zastupa se stav da jezični izrazi, uključno s metaforama, pretežno u sebe ugrađuju kako si ljudi predočavaju (ili su nekoć predočavali) svijet uobraziljom i kako ga takva drugima jezično predstavljaju (ili su ga predstavljali). Jezik zato ne pokazuje izravno niti kako svijet poimamo i razumijevamo niti kako ga konstruiramo u svojem mišljenju. S druge strane, simbolizacija posredstvom metafore i metonimije te tvorba novih riječi i izraza (verbalizacija) omogućuju našoj spoznaji da priopći nova te apstraktna i filozofski zahtjevna značenja.
PDF
