Ovaj rad je prvi korak istraživačkog projekta kojemu je cilj istražiti nove perspektive i aspekte Morgagnijeve uloge i rada. Njegove aktivnosti kao medicinskog ispitivača i forenzičnog
liječnika tek ...trebaju biti otkrivene. Rukopisi, koje je napisao Morgagni kada je bio forenzički
stručnjak Zdravstvenog magistrata u Veneciji, a koji se trenutačno čuvaju u Gradskoj knjiž-
nici u Forliju (Italija), osvjetljavaju novi aspekt njegove kulturne pozadine. Kao forenzički
liječnik pomogao je i razvoju socijalne medicine u Italiji, kada su liječnici počeli surađivati s
administrativnim i političkim institucijama pri planiranju okolišnih i urbanističkih propisa
za kontrolu kvalitete zraka. Čitajući njegova izvješća, uočljiv je njegov doprinos prapočecima
medicinske higijene i javnog zdravstva. Autori su se usredotočili na izvješće koje se odnosi na
beatifikaciju Grgura Barbarige, a koje ističe njegov pristup u patologiji, kao i njegovo znanje
i primjenu balzamičnih sustava i znanosti o mumijama. Štoviše, ovo bi se izvješće moglo
smatrati bitnim u povijesti paleopatologije.
"Ime Ivana Merza značilo je za čitav jedan naraštaj mladih katolika program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!" To su riječi što ih je izrekao papa Ivan Pavao Drugi na beatifi kaciji bl. ...Ivana Merza u Banjoj Luci 22. lipnja 2003. Polazeći od tih papinih riječi, autor u članku analizira na koji način ostvariti tu papinu ideju, kako mladima današnjice približiti lik, djelo i poruku bl. Ivana. Poučen osobnim iskustvom u radu s mladima, autor ističe uspjeh što ga je u svome životu na raznim područjima postigao i ostvario bl. Ivan, a po čemu taj blaženik može zainteresirati mladoga čovjeka. Ukratko se prikazuje bl. Ivan i njegov život u pogledu životnog uspjeha. O temi "uspjeha" u životu bl. Ivana govorio je i papa Ivan Pavao Drugi u svojoj propovijedi na misi povodom beatifi kacije istaknuvši da je najveći njegov uspjeh bio ostvarenje svetosti i kršćanskih vrlina. U članku se nadalje spominje i priznanje koje je papa Benedikt XVI dao hrvatskom blaženiku Ivanu Merzu uvrstivši ga među 18 najvećih svetaca u povijesti Crkve koji su se istaknuli u štovanju euharistije. Članak završava tvrdnjom da se duhovna veličina i ljepota duše bl. Ivana može najbolje upoznati čitanjem njegovih tekstova, posebice njegova dnevnika, u kojem mladi čovjek može naći puno toga korisnog i ohrabrujućeg za svoj duhovni život.
Beatifikacija zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca je prema riječima Ivana Pavla II. »povijesni događaj« u životu Crkve i hrvatskog naroda. Njegova je povijesnost utemeljena u činjenici da se ...Alojzije Stepinac svojim kreposnim životom i mučeničkom smrću pridružio Kristu, »Božanskom Učitelju i uzoru svake savršenosti«.
To pridruživanje Kristu u biti je Stepinčeve duhovnosti. On se Isusu Kristu pridruživao ne samo prema načelima kršćanske duhovnosti: strpljivo, slobodno i gorljivo, već do te mjere vjerno da je samo njega držao kao dobitak svog života (Fil 3,7). U završnoj riječi na sudu, 3. listopada 1946., on nije branio sebe, već temeljne istine kršćanske vjere, rekavši: »Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao!« Stoga je shvatljivo da su sastojnice njegova duhovnog života protkane kristološki, kako u slavljenju i čašćenju euharistijskog misterija, u časćenju Majke Božje kojoj je u čast svaki dan molio sva tri otajstva krunice, tako i u vjeri u Katoličku crkvu koju po Kristovom mandatu vidljivo vode pape, Petrovi nasljednici u Rimu.
Te kristološke odrednice u vjeri i stavu blaženog Alojzija prepoznatljive su u svim razdobljima njegova života. Ni komunistički progon Katoličke crkve u 20. stoljeću nije ih potamnio. Dapače, kršćansko svjedočanstvo blaženog Stepinca, do smrti vjerna Kristova učenika, snažan je doprinos preporodnim snagama europske uljudbe. Stoga je i beatifikacija kardinala Stepinca poziv na ozdravljenje i procvat kršćanske kulture u Europi. Taj procvat je uvjet uspostave nove Europe. To je on izgovorio ovim riječima: »Evropska kultura može ozdraviti samo pod uvjetom, da joj se vrati duša, da joj se vrati Isus Krist Bog!« Iz biblijske ukorijenjenosti Stepinac je crpio snagu za odlučne i hrabre prosvjede protiv ugnjetavanja ljudi, protiv diktatura nacizma, fašizma i komunizma, koje su u 20. stoljeću nesmiljeno gušile ljudska prava i slobode. Nije zatajio kao čovjek ili katolički biskup ni onda kad su ga njemački tajni agenti denuncirali Hitleru kao »prijatelja Židova« (»Judenfreund!«) ili »mrzitelja Nijemaca« (»Germanofob«) kao ni u prigodama kad su ga komunisti klevetali kao »narodnog neprijatelja« ili »izdajicu naroda«. Dapače ponavljao je Kristove riječi izgovorene na križu: »Oče, oprosti im jer ne znaju sto čine!« pa je i druge poticao na molitvu za svoje progonitelje i neprijatelje Crkve u želji da uvide svoju zabludu i spase besmrtne duše. Alojzije Stepinac je živio za Crkvu. Ona je za nj božanska ustanova, Božje djelo. U njoj je Isus Krist nazočan, djelatan i jamac njene postojanosti. Samo je on zalog njene slobode, njenih istina i njene određenosti. »Extra Ecclesiam nulla salus! - Izvan Crkve nema spasenja.« Osvjedočen u ovu Ciprijanovu tvrdnju odbio je ponudu komunističkih vlasti za stvaranje nacionalne crkve u Jugoslaviji, otcijepljene od Rima, jer »takova Crkva ne bi zasluživala ime Kristove Crkve«. Vjeran tom osvjedočenju učinjen je žrtvom koja je bila vrhunski čin ljubavi za jedinstvo Katoličke crkve.
Beatifikacija nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca je događaj, poruka i poticaj što na njegovo pitanje iz 1938.: »Quo Vadis, Europa? - Kamo ideš Europa?« aktualiziraju i njegov odgovor koji isključuje put boljševizma, rasizma, sektaštva, teozofije, adventizma, spiritizma, jer ti putovi vode u propast!
On iz pouzdanja u Boga ukazuje da je boljitak Europe (čovječanstva) i hrvatskog naroda iz kojega potječe, »u povratku k Bogu!«, u vrednovanju čovjeka stvorena na Božju sliku, u skladu obiteljskog života utemeljenog na Kristovoj ljubavi te u uspostavi životnih okolnosti koje će prihvaćanjem evanđeoskih vrijednosti omogućiti čovjeku sigurno putovanje zemljom prema slavi neba.
Poznati je liturgijski pisac bio najprije dugo vremena profesor dogmatike i učitelj novaka u Beuronu, a onda u S. Anselmu (Rim). G. 1938. imenovao ga Pijo XII nadopatom njegova samostana. Znamo u ...kojim je prilikama onda živjela Crkva u Njemačkoj.
Autor u ovom članku najprije uvodno govori o pojmovima »svet« i »blažen«, a zatim proučava povijesno nastajanje ustanove kanonizacije i beatifikacije i praksu koja im je prethodila. Nakon toga, na ...temelju crkvenih dokumenata, istražuje sadašnju crkvenu praksu štovanja blaženih te na kraju, oslanjajući se na povijesno istraživanje i konstatirajući nedorečenosti sadašnjega crkvenog zakonodavstva o toj temi, govori o perspektivi štovanja blaženih, s posebnim osvrtom na štovanje novog hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca.
PDF
