U radu nastojimo osvijetliti biografsku sastavnicu u opusu Branka Vodnika, s naglaskom na metabiografska i metodološka očitovanja u njegovim književnopovijesnim i kritičkim člancima te u natuknicama ...u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj . Kako bi uvid u Vodnikov leksikografski rad bio potpuniji, konzultirana je i opisana i leksikografska građa u Vodnikovoj rukopisnoj ostavštini. Cilj je rada trojak: osvjetljenje manje poznatih Vodnikovih zapažanja o metodi književnopovijesnoga posla, povezivanje njegovih teza u studijama s interpretacijama koje je donio u natuknicama i opis prijepora u književnopovijesnoj struci koji su se izravno očitovali u Vodnikovu radu i na njegovu profesionalnom putu. Kao istaknut književni povjesničar hrvatske moderne, prepoznat kao metodološki inovator i reformator, recepcijski je bio i precjenjivan kao prvi znanstveni književni povjesničar u nas, ali i stručno osporavan s neknjiževnih pozicija, kao pristran književni stručnjak, čije se ocjene temelje na zagovoru jugoslavenskoga kulturnoga jedinstva. Nastojali smo prenijeti bitne teze koje je sam Vodnik oblikovao kao nosiv dio svoje metode, dio njih i naoko usputno u radovima prigodnoga i polemičkoga značaja, s ciljem nepristrana i vremenski distancirana pogleda na metodološki proturječan, ali izvoran književnopovijesni opus koji je u čitanja hrvatskih pisaca i razumijevanje njihovih duhovnih biografija unio nov, sintetski i genološko-kulturološki pristup, koji je, nedovoljno priznat za Vodnikova života i razumijevan kao znak njegove kritičke ekscentričnosti i metodološke kolebljivosti, puni zamah dobio u radovima suvremenih književnih povjesničara novije književnosti, koji u književnopovijesne sinteze uvrštavaju kulturološke uvide. Vodnik je stoga među pretečama i moderne enciklopedijske književne biografije i kulturološkoga zaokreta u hrvatskoj književnoj povijesti.
In this paper, we try to shed light on the biographical component in Branko Vodnikʼs oeuvre, with an emphasis on metabiographical and methodological manifestations in his literary-historical and critical articles and in the articles in the Serbian-Croatian-Slovenian National Encyclopedia. In order to have a more complete insight into Vodnikʼs lexicographic work, the lexicographic material in Vodnikʼs manuscript legacy was consulted and described. The aim of the paper is threefold: to shed light on Vodnikʼs lesser-known observations on the method of literary history work, to connect his theses in his studies with the interpretations he presented in his encyclopedia articles, and to describe the controversies in literary history that were directly manifested in Vodnikʼs work and in his professional career. As a prominent literary historian of Croatian modernity, recognised as a methodological innovator and reformer, he was incorrectly presented as the first Croatian literary historian to apply a scientific method, but also criticised from non-literary standpoints, as a literary expert whose evaluations were based on the advocacy of Yugoslav cultural unity. We attempt to convey the essential theses that Vodnik himself formed as a supporting part of his method, some of them seemingly incidentally in works of occasional and polemical importance, with the aim of presenting an unbiased and temporally distanced view of the methodologically contradictory but original literary-historical oeuvre that introduced a new, synthetic, and genological-cultural approach into the readings of Croatian writers and understanding of their biographies, which, insufficiently recognised during Vodnikʼs lifetime and understood as a sign of his critical eccentricity and methodological vacillation, gained full momentum in the works of contemporary literary historians of recent literature, who include cultural insights in literary-historical syntheses. Vodnik thus belongs to the forerunners of modern encyclopedic literary biography and a cultural turn in Croatian literary history.
Straipsnyje pristatomas Lietuvos partizanų vadovybės prozopografinis tyrimas. Surinkti duomenys leido nuosekliai išskirti ir aptarti tiriamų asmenų skirtumus ir panašumus šiose srityse: kartų, ...šeimos, socialinės bei teritorinės kilmės, civilinio ir karinio išsilavinimo, veiklos iki pasitraukimo partizanauti, darbų ir nuopelnų įsitraukus į ginkluotą antisovietinį pogrindį. Gauti rezultatai leido sukurti gana aiškų ir tolygų laisvės kovų vado paveikslą: kilęs iš tris ar daugiau vaikų turinčios ūkininkų šeimos, įgijęs vidurinį išsilavinimą, tarnavęs kariuomenėje, vedęs, Lietuvos išlaisvinimo klausimu užsiangažavęs dar iki tapimo laisvės kovotoju.
Straipsnyje analizuojama rašytojo biografija kaip literatūrologijos tyrinėjimo objektas. Šioje disciplinoje kartais atsisakoma požiūrio į biografiją kaip į absoliučiai individualią ir nepakartojamą; ...taip pat ieškoma principų, pagal kuriuos reikėtų atrinkti duomenis iš turimos rašytojo gyvenimo medžiagos. Teikiama daug reikšmės tam, kad atsiskleistų būtent rašytojo biografijai specifiški dalykai, kad ji savo pobūdžiu netaptų analogiška mokslininko ar valstybės veikėjo biografijai. Kūryba ir biografija turi būti suprastos kaip viena kitą papildančios kultūroje formos, kaip analogiškos vertybės, nors realizuotos skirtingose plotmėse. Kai kuriais atvejais biografija tampa savarankiška vertybe, atstovaujančia tam tikram asmenybės tipui, vertybinei orientacijai, gyvenimo modeliui. Rašytojo biografija yra literatūrinio proceso, epochos literatūrinės kultūros elementas. Aptariama rašytojų biografijų tradicija Lietuvos literatūrologijoje, konstatuojama, kad šie tyrinėjimai neturi gilesnių tradicijų, dažniausiai remiamasi pozityvistinio pobūdžio rekonstrukcijomis, trūksta ryšių su dabartine psichologija.
Peter Pezdirec (Mikulaš) s Krasinca in Ciril Totter iz Gribelj sta obujala spomine, ko so bili hlevi še polni živine. Večer je popestril glasbenik Marjan Končar. Na dogodku so se obiskovalci lahko ...brezplačno vpisali v Ljudsko knjižnico Metlika in si razstavljene knjige tudi izposodili.Na fotografiji so (od leve): Ciril Totter, Peter Pezdirec, Toni Gašperič, Marjan Končar, Marta Strahinić in Uroš Raztresen.Prireditev z naslovom »Bili so polni hlevi« se je odvila v Gostišču Veselič v Podzemlju 23. novembra 2015 ob 18. uri.
Na prireditvi »Bilo je …« so obujali spomine na številčne družine, kot so bile nekoč.Na fotografiji so (od leve): Lojze Štrucelj iz Gribelj, Ivan Bajuk z Radovice, Toni Gašperič in glasbenik Janez ...Doltar.Prireditev z naslovom »Bile so velike družine« je bila v Gostišču Veselič v Podzemlju 9. novembra 2015 ob 18. uri.
Bertold Eisner bio je prvi profesor Porodičnog prava kao samostalnog kolegija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od akademske godine 1946./1947. Biografija tog velikog pravnika izvanredan je ...dokaz da procesi europske integracije nisu započeli osnivanjem Zajednice za ugljen i čelik u Parizu 1951. godine s ciljem stvaranja zajedničkog tržišta za ugljen i čelik. Europska civilizacija dosezala je davno prije do istočnih rubnih područja na granicama Austro-Ugarske Monarhije. U profesionalnoj karijeri tog iznimnog pravnika slijedimo logičan put interesa za rimsko pravo, gradansko i porodično pravo te za medunarodno privatno pravo. Rijetko je koji profesor iza sebe ostavio djela takve trajne vrijednosti iz svih tih područja. Ne smije se nikada zaboraviti da je upravo kontinuiranim djelovanjem tog vrhunskog intelektualca nakon Drugog svjetskog rata pravna znanost ostala duboko ukorijenjena u europsku pravnu tradiciju, iako se u tadašnjoj FNRJ naglasak samo deklarativno stavljao na novi politički, tzv. postrevolucionarni kontekst.
Avtorica v članku analizira življenje Bare Remec – umetnice, učiteljice, begunke, planinke, filantropinje, ženske, in to od otroštva in mladosti v Ljubljani ter izobraževanja v Zagrebu do begunstva ...in konca življenja v Barilochah v Argentini. Biografski portret sloni na številnih virih, med katerimi je le malo intervjujev z umetnico in prvoosebnih zapisov njenih sodobnikov. Poleg metodoloških izzivov med pisanjem biografskega portreta avtorica postavlja v ospredje umetničin življenjski potek, ki ga je pisala s pomočjo manj znanih podatkov o odvisnosti Bare Remec od migracije ter spolne in identitetne definiranosti njenega časa.
Prispevek metodološko izhaja iz socialne zgodovine umetnosti. Uvodoma je predstavljena tipologija grafitov in likovne ulične umetnosti s poudarkom na dihotomiji jezikovnega in likovnega načina ...uličnega izražanja. Pri dosedanjem pojasnjevanju razlike med grafiti in likovno ulično umetnostjo je v strokovnih in drugih krogih pretežno uporabljena deskriptivna metoda. Splošno razumevanje je, da je druga oblika vizualna nadgradnja prve, pri razčlenjevanju po fizičnih lastnostih, vsebini in obliki pa je veliko prekrivanja, ker sta morfološka sloga obeh podobna. Prispevek interpretativno pojasnjuje razliko med njima, in sicer z vpletenostjo v družbena razmerja, na podlagi tradicionalnega razlikovanja dveh tipov menjave – darovanja in trgovine. Analiza izhaja iz teorije družbenega življenja stvari Arjuna Appaduraija. Različne razvojne stopnje grafitov so klasificirane po kategorijah različnih vrst blaga in strnjene v kratko kulturno biografijo po modelu Igorja Kopytoffa.
Bivšega policijskog upravitelja u Banjoj Luci i Sarajevu vlastodršci su krajem 1940. odabrali za ravnatelja zagrebačkoga redarstvenog ravnateljstva kao zamjenu za nepouzdanoga Josipa Vragovića. ...Svojim je iskustvom i oštrim pristupom prema neistomišljenicima političkoga poretka, prokušanim tijekom sedamnaestogodišnje policijske službe, trebao suspregnuti sve snažniju djelatnost komunističkih i ustaško-frankovačkih snaga u hrvatskoj metropoli neposredno pred početak
ratnih operacija na ovim prostorima. U prilogu se nastoji približiti Vikertov profesionalni i privatni život uz iznošenje podataka o njegovoj
povezanosti s onodobnim političkim strukturama, načinu ophođenja s protivnicima režima te najbližim suradnicima. Posebna je pozornost posvećena upravljanju policijom u Banjoj Luci, Sarajevu i Zagrebu, što je naposljetku i dovelo do toga da je samo nekoliko dana nakon uspostave
Nezavisne Države Hrvatske postao jednom od za režim najnepoželjnijih osoba.
Rikard Vikert (1889–1941) was the last chief of the Zagreb police before the beginning of World War II in this region. He remained at this
post only for a short time. Despite this, immediately after the establishment of the Independent State of Croatia, he was declared one of the most wanted persons of the new regime. The reasons for this were related to his earlier policing activities, especially his performance as the head of the Sarajevo police (1935–1940), when he was responsible for the cruel treatment of political dissidents of the old Yugoslav regime.
He was trained to perform police duties as early as the time of the Austro-Hungarian Monarchy, acting as part of the armed forces, i.e. the gendarmerie, immediately after the establishment of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes. He was well-accepted in centralist circles because he voluntarily left the Austro-Hungarian army and joined the Serbian army at the very beginning of the Great War. In this way, he gained the trust of Belgrade’s political elites, which found him suitable for larger police tasks, due to the fact he was an educated officer. From 1923, he was employed by the Ministry of the Interior, and
climbed the administrative ladder within the police apparatus. He experienced a professional zenith when he became the chief of the Zagreb
police, where he tried to oppose the increasingly strong attempts of members of the Ustasha and communist movements to break the old order. After the entry of German forces into Yugoslavia and the proclamation of
the puppet Independent State of Croatia, he and his associates fled Zagreb, trying to find refuge in Sarajevo. There, at the end of April 1941, he committed suicide while resisting an attempt of the Ustasha police to apprehend him.
PDF
