UVOD: Jedan od temeljnih postulata u medicini izrečen u staroj latinskoj poslovici je u zdravom tijelu zdrav duh (“Mens
sana in corpore sano”) nedvojbeno govori o značajnoj i neraskidivoj povezanosti ...tijela i duše. Brojna istraživanja pokazuju
da je adekvatna i redovita tjelovježba u pozitivnoj povezanosti s dobrim zdravljem.
CILJ ISTRAŽIVANJA: Ispitati povezanost tjelovježbe i duševnog zdravlja studenata.
ISPITANICI I METODE: Za realizaciju cilja ovog istraživanja korišteni su: 1. opći sociodemografski upitnik, osobne izrade, namjenski sačinjen za ovo istraživanje i upitnik samoprocjene psihičkih simptoma SCL90-R (Symptom Check List 90)
kojim se procjenjuje tj. mjeri devet dimenzija ličnosti.
REZULTATI: Studenti fizičke kulture su statistički značajno postizali niže rezultate na podskalama opsesivno kompulzivnih simptoma, interpersonalne vurnelabilnosti, depresivnosti, anksioznosti, agresivnosti, fobija i psihotičnih obilježja
u odnosu na studente medicine. Studenti ženskog spola su statistički značajno postizali više rezultate na podskalama opsesivno kompulzivnih simptoma, depresivnosti, anksioznosti i fobija u odnosu na studente muškog spola. Studenti nižih
godina su pokazivali statistički značajno više depresivnosti i anksioznosti u odnosu na studente viših godina. Studenti slabog ekonomskog statusa su statistički značajno postizali više rezultate na podskalama somatizacije, paranoje i psihotičnih
obilježja u odnosu na studente boljeg ekonomskog statusa.
ZAKLJUČAK: Studenti fizičke kulture su statistički značajno postizali niže rezultate psihičkih simptoma i time pokazali
bolje duševno zdravlje u odnosu na studente medicine.
This work analyses the concept of the soul in the Slavic and the Serbian cultures in the context of general views on soul and concludes that the dual conception body-soul did not exist in the pagan ...Slavic world picture. It was developed in Slavic and Serbian culture along with the acceptance of Christianity, while the earlier, pagan culture held in a higher esteem the notion of the vegetative and emotive soul, closely related to the body and the idea of free soul - man’s double, who, nevertheless, implies a certain, although immaterial and not always apparent embodiment (“spiritual body” - ‘telo duhovno’). The iconicity of the lexeme ‘duša’ rests upon the opposition visible-invisible, which is reserved for the vegetative or organic soul, while the free soul depends on the opposition material-immaterial. The difference in the iconicity of the lexemes ‘duša’ (“soul”) and ‘duh’ (“spirit”) - although both stand in an etymological relation to ‘dah’ (“breath”), ‘disati’ (“to breath”), ‘duvati’ (“to blow”) - lies in the fact that ‘duh’ is conceptualized as a divine breath, ‘sila duhovna’ (“a divine force”), which can be individuated in part, but which maintains the characteristics of its divine or demonic origin and is related to the intellect and the will, elements of air and fire, while the ‘duša’ is individuated and linked to “lower” levels of human being - bodily functions and sensitivity related to the element of water. Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 177027: Multietnicitet, multikulturalnost, migracije - savremeni procesi
Anaksimenov i Diogenov animatizam Kaluđerović, Željko
Filozofska istraživanja,
04/2016, Letnik:
36, Številka:
1/141
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
The research in this paper focuses on two relevant and interrelated Anaximenes’ and Diogenes’ doctrines: the monistic doctrine of air as the governing principle and their animatism. The author ...considers the opinion of two Pre-Socratics about the aliveness, i.e. ensoulment of everything, which could be explained by the perpetual motion of air and by its observable manifestations. The first principle, as understood by Anaximenes and Diogenes, was deemed as an eternal and therefore necessarily self-caused or self-mobile, in short the soul or life (psyche). The connection of life–breath–soul–air, to which Diogenes also added the mind, was established in the ancient understanding of the life of soul and air, however, Anaximenes and Diogenes reviewed previous standpoints and philosophically perceived the analogy of the soul and the air which a man breathes in order to live. The perception and recognition that air is a cosmic equivalent of the soul, i.e. the life of man, might, nevertheless, be an important motive for the last Milesian and, perhaps, for the last physicist to choose aer as arche of everything. Furthermore, and in accordance with the hylozoistic view, which Anaximenes and Diogenes largely shared, the stuff of cosmos had to be at the same time the stuff of life. It is also possible that the dual use of the word pneuma in the second fragment (DK13B2) led Anaximenes to the parallelism and analogy of man and the cosmos. Finally, with certain modifications, Diogenes confirmed the quintessential identity of microcosm and macrocosm, i.e. the relation between “internal” air, which is the life-giving principle of human and other living beings, their souls, and “external” divine air, which governs everything and regulates everything.
Polazeći od Sorokinova dualističkog (»unutrašnjeg« i »vanjskog«) objašnjenja kretanja te od proširenoga kritičko-hermeneutičkog poimanja svijeta života, u radu se najprije analiziraju neki primjeri ...mitologema/ideologema o migracijama. Nadalje se razmatraju povezanosti između katastrofa i migracija u životinjskom i ljudskom svijetu te kretanja stvari i ideja, posebno mita o »seobi duša«. Glavna (hipo)teza odnosi se na suvremeno zaustavljanje masovnih migracija ljudi s Juga na Sjever i uzima se kao posljedica propadanja ključnih projekata razvoja proizišlih iz ideologija liberalizma i socijalizma, pri čemu se, kao antimodernizacijski odgovor, u dijelu Juga reaktivira mitologem »seobe duša«. Katastrofe su, kao uzrok (masovnih) migracija, interpretirane kao fenomeni svijeta života na dva načina. Prvo, kao predmet vjerskih i znanstvenih svjetonazora koji postuliraju ništavilo ili nestanak (pojedinih) vrsta, kao preduvjet stvaranja (svijeta ili novih živih vrsta). Drugo, katastrofe su reinterpretirane s gledišta koncepta mnogostrukih univerzuma, koji je manjim dijelom analitički, a većim dijelom hermeneutički. U kozmologijama carstava prevladava ili idejni ili materijalni element monistički shvaćenog univerzuma. Uzdizanjem jednoga elementa na račun drugoga život se pojmovno cijepa na besmrtnu »migrantsku« dušu i propadajuće »starosjedilačko« tijelo (idealističko rješenje), odnosno gasi skupa s tijelom (materijalističko rješenje). Egzodus se kao motiv pojavljuje u gotovo svim kulturama skupa s mitom o »seobi duša«. Mit se danas reaktivira u područjima obuzetima militarističkom idejom »svetog rata«. U uništavajućem pohodu na svijet života ukrštaju se dva dugotrajna procesa koja potkopavaju (utopijsku) nadu u bolji život. Jedan se odnosi na širenje kapitalističke tržišne centrifuge, koja vodi siromašenju najvećeg dijela društava na Jugu. Drugi proces račva se u sekularnom smjeru (iseljavanje u sigurnije geografske prostore) i, jenjavanjem sekularnih migracija, sve više u iluzornome, apokaliptičkom smjeru. Jedini preostali mogući odgovor na tu rušilačku prijetnju golemih razmjera jest prevođenje ideje o mnogostrukom univerzumu u nova svjetska ulaganja, u (alternativni, pluralni) razvoj Juga (i Sjevera). Na taj način potencijalni iseljenik sudjeluje u izgradnji svoje zavičajne sredine, što iseljavanje u udaljene prostore čini nepotrebnim ili predmetom slobodnog izbora.
Following the spread of Platonic anthropology, Christianity has started, already since the 2nd century A.D., to be dominated by dualism – a trend undisturbed by somewhat more holistic Thomism, and ...further strengthened by Cartesianism, which distanced Christian theology and soul even further away from the body. During the 1960s, theologians have become aware of the far more positive and inclusive attitude that the Bible has towards the body. Yet, a century before, the Adventist movement was born in conditionalism such as presented by Hobbes in Leviathan (XLIV). Man does not have a soul; he is a “living soul” – a body vivified by the “breath of life” (Gen 2:7). Without the body, there is no life, nor, consequentially, eternal hell. To this Adventists have also conjoined a philosophy of health reform in which the care of the body has a key role, and upon which depends man’s intellectual and spiritual wellbeing. On this foundation, they have built a rich healthcare and educational practice. This physicalist version of Christian anthropology is a unique worldview contribution to philosophy of the body and a subject worthy of academic attention.
Razlog današnjega heterogenog sastava stanovništva Gorskoga kotara potrebno je tražiti u različitim migracijskim procesima. Izuzetak u tim procesima nisu bili ni Središnji kraj ni Kupska dolina, te ...je kroz povijest zabilježeno doseljavanje stanovništva iz različitih dijelova nekadašnje Habsburške Monarhije. Razloge doseljavanja stanovništva i intenzitet njihova dolaska može se pratiti po zapisima u knjigama Stanje duša, gdje su zabilježeni razlozi dolaska ili odlaska pojedinaca, ali i cijelih obitelji. Na te-melju tih podataka mogu se izvući uopćeni zaključci za određeni geografski prostor i političko-povijesno razdoblje. U radu se razmatraju podaci o doseljavanju stanovništva u Središnji kraj i Kupsku dolinu, s naglaskom na doseljavanje stanovništva iz današnjih slovenskih krajeva od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. Podaci dobiveni iz knjiga Stanje duša iz župa Središnjega kraja i Kupske doline upućuju na doseljavanje stanovništva, što dokumentira postojanje migracija iz slovenskih krajeva prema današnjim hrvatskim područjima, ali i obratno. Izneseni zaključci nadopunjeni su i ilustrirani podacima iz matica učenika osnov-nih škola u Brodu Moravicama, Brodu na Kupi, Crnom Lugu, Delnicama, Divjakama, Fužinama, Lokvama, Skradu, Razlogama i Vrbovskom.
Plotinova alegoreza, ki povezuje orfiški mit o Dionizu z mitom o Narcisu, temelji na skupnem motivu ogledovanja svoje lastne podobe v ogledalu oziroma v vodi. Temu motivu, ki predstavlja ...pomemben vidik Plotinove metaforike zrenja, dodaja avtor Enead element združitve oziroma poskusa združitve z odsevom, ki ga pred tern ni mogoče zaslediti v ohranjenih različicah nobenega izmed teh mitov, zato pa je prisoten v hermetični kozmogoniji. Kreativni vidik združitve z odsevom prevzame tudi Plotin v svoji teoriji o sestopu in utelešenju duše, za katero uporabi prispodobo Dionizovega ogledala. Nasprotno predstavlja Narcisovo koprnenje pogled vstran, ki ima zanj usodne posledice. Duša, ki se ogleduje v »Dionizovem ogledalu«, ima se vedno pred očmi počelo, iz katerega izhaja, in zato ostaja zvesta svoji naravi, »Narcis« pa se izgubi, ko utone v studencu navideznosti.
Katastarska općina Stravča sastavnica je istoimene konavoske župe, smještena na 480 m nadmorske visine, a u istraživano vrijeme nalazi se na granici Habsburške Monarhije prema Otomanskom Carstvu. Na ...osnovi relevantne literature, katastarskih podataka iz katastra Franje I. (iz 1837. godine), podataka iz matične knjige Stanja duša župe Stravča iz 19. stoljeća i druge dosad neistražene arhivske građe (prvenstveno oporuka) u radu će se prikazati socio-demografsko i ekonomsko stanje te kolonatski odnosi u k. o. Stravča u doba druge austrijske uprave. Istraživanjem će se također utvrditi broj i veličina građevinskih čestica (posebno stambenih objekata) te broj i struktura obitelji, odnosno kućanstava u toj ruralnoj konavoskoj općini okruženoj Konavoskim brdima.
Ambrosius Theodosius Macrobius (4th—5th cent. A.D.) belongs among the late Latin philosophical authors who draw on the traditions of Middle and Late Platonism, partly of Stoicism, and whose ...allegorical exegetic literature forms a fascinating spiritual and thematic bridge between late antiquity and the Middle Ages. Of Macrobius’ two known treatises, one is Saturnalia (Saturnaliorum libri VII), a conversation named for the Roman December festival, while the other is his allegorical commentary onThe Dream of Scipio (Commentarium in Somnium Scipionis). The latter takes as its starting-point the lost Book 6 of Cicero’s De re publica, or, more precisely, the description of the dream (6.9–29), which has been handed down separately and therefore preserved. Young Scipio Aemilianus is visited in his dream by his deceased grandfather, Publius Cornelius Scipio Africanus (236–184 B.C.), who led the Roman army to victory over Hannibal in the Second Punic War. Their dream conversation revolves around eschatological and ethical themes, centring on the soul and her immortality, which may be attained through true cognition as well as through virtuous and moral civil activity. To this, Macrobius adds an allegorical treatise on the structure of the universe, the soul’s descent through the spheres, and her ascent back to the astral celestial sphere, her true eternal home. A comprehensive commentary is provided on the geography of the known world – the continents, the sea, winds – as well as on the structure of the universe, the zodiac belt, and the planetary spheres, including the themes of harmony and music.
The article presents the leading Platonic doctrines of the embodied soul, examining the relation between their Orphic and Pythagorean roots and Plotinus’ correction of the Neo-Pythagorean pessimism ...on the one hand, and Gnostic solutions of the problem on the other. The analysis of certain Gnostic passages clearly shows that, in spite of Plotinus’ anti-Gnostic polemic, some of the ideas proposed by the philosopher as an alternative to his opponents’ pessimism are also present in the Gnostic descriptions of the emanation from the first Principle and the multiplication of the Eons. The article focuses on the passages which, avoiding an ethical valuation of the generation and multiplication process, limit the concept of sin to the human domain, where it belongs in Plotinus’ view as well. Moreover, the article endeavours to throw light on some of the most controversial themes, which were to remain irreconcilable despite a number of tenets shared by both sides.
PDF
