Velika je zasluga E. Stein da je u svom ranom, ali javnosti tek
1991. godine dostupnom djelu «Uvod u filozofiju» jasno istaknula
razliku između svijesti i psihe. Na taj joj je način uspjelo ...opovrgnuti
idealističku pretpostavku prema kojoj je psihičko bez ostatka vezano
uz svijest. Na to se nadovezuje razlikovanje psihe i duše, tj. revizija
pojma duše. Težnja za razlikovanjem psihe i duše motivirana je
težnjom za distanciranjem od pojma duše kako ga shvaća empirijska
psihologija. Ovo je razlikovanje utjecalo na čitavu koncepciju
osobe kakvu susrećemo u E. Stein. Rad polazi od teze da ove analize,
provedene u djelu «Uvod u filozofiju», svjedoče o kontinuitetu
fenomenološkog istraživanja E. Stein, odnosno o tome da je pitanje
osobe i psihe čovjeka bilo središnje pitanje njene filozofije i u ranoj
fenomenološkoj fazi.
Postalo je gotovo uobičajeno sugerirati kako nove tehnologije, nove politike i nove ekonomije donose mnoge izazove koji ugrožavaju opstojnost koncepta javne radio-televizije (engl. public service ...broadcasting) i institucija javnih radio-televizija. Iz tih izazova, u duhu plemenitog optimizma, proizišla je ideja kako javne radio-televizije mogu biti redefinirane u javne medijske servise i kako njihova vrijednost može biti mjerljiva pa samim time i „vjerodostojna”. Ovaj pak članak sugerira ne samo da je to vjerojatno pogrešno nego i da je ono što je zapravo na stvari povijesno određena borba oko vrijednosti koje će modernitet prihvatiti.
Članak analizira prikaz Terezije Avilske u spisima Edith Stein. U prvoj točki donosi proces obraćenja Edith Stein i razlog zbog kojega je baš Terezija bila presudna u njezinu obraćenju. U drugoj se ...točki analiziraju tekstovi Edith Stein koji prikazuju osobnost Terezije Avilske, njezine učiteljske i odgojne sposobnosti, posebice na području poznavanja duše i duhovnoga života. Edith Stein uvrštava je i među klasične književnike, i što je još važnije, među najveće filozofe. Budući da filozofija treba težiti spoznaji zadnjega temelja stvarnosti, treća točka želi prikazati zašto jedino onaj tko je od Boga uzvišen na jednu višu razinu duha može biti sposoban za spoznaju takve sveukupne stvarnosti.
Autor u razmatranju polazi od postavke da je svrstavanje Ortege y Gasseta i njegove filozofije života u mislioce konzervativne kritike kulture izgubilo svoju vjerodostojnost. Radi se o autentičnome ...nastojanju rehumaniziranja svijeta polazeći od ideje o kraju modernosti i napretka zapadnjačke civilizacije. Ortega y Gasset je pitanje o smislu umjetnosti izveo u svezi s razmatranjem o biti tehnike. Pritom je autonomija djela moderne umjetnosti i suverenost događaja suvremene umjetnosti ono što više ne odgovara na izazove tehničke samofabrikacije svijeta. Čovjek nije u središtu svijeta, kao što svijet nije više predmetom neutralne filozofije izvan onoga što određuje postajanje života samoga kao projekta egzistencije. U iscrpnoj analizi dehumanizacije umjetnosti i tehničke konstelacije bitka u 20. stoljeću, autor pokazuje da je Ortega y Gasset uz Heideggera dalekosežno shvatio kako se drama ljudskoga života ne može više razumjeti drukčije negoli iz iskustva vitalnoga uma s onu stranu racionalizma i psihologizma modernih znanosti. Povijesnost slobode otvara mogućnost da umjetnost otvori drukčije razumijevanje života od metafizičkoga razlikovanja uma i tjelesnosti. No, kada se u doba posthumanoga stanja tehnički karakter egzistencije stvara iz logike »umjetnoga uma« (A-intelligence) tada je ravnodušnost prema umjetnosti postala druga strana ljudske sudbine. Stoga je potrebno iznova promisliti alternativu metafizičkome mišljenju Zapada u onome što dolazi s pojmom duše i njezine nesvodljivosti na bilo kakvu tehniku i tehnologiju.
Nakana je ovim prilogom donijeti prikaz i kritičku analizu „teodiceje stvaranja duša“ Johna Hicka. Teodiceja stvaranja duša predstavlja jedan od najintrigantnijih pokušaja u suvremenim ...tematiziranjima problema zla. U opreci s tradicionalnom općeprihvaćenim augustinijanskim tipom teodiceje (koji tumači zlo kao posljedicu pada iz izvornoga stanja milosti), Hick slijedi crkvenog oca Ireneja i interpretira naš svijet i razna zla kao nužne etape u procesu stvaranja duša – evoluiranja prema zrelijem stanju koje naziva „sličnost s Bogom“. Ljudi su stvoreni kao nezrela bića koja žive u svijetu koji stvara osobe, a Božji je plan za čovječanstvo da postupno postane što više slično Bogu. Autor priloga nastoji ukazati na neke poteškoće s obzirom na Hickovu poziciju.
Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je ...da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično sličnim opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića.
U radu se analizira Talesovo shvaćanje duše, uz primarno oslanjanje na Aristotelove kapitalne uvide i konzultiranje relevantnih doksografskih bilješki. Istraživanjem je utvrđeno da je Stagiranin ...miletskog fizičara, uzimajući u obzir njegovo navodno stajalište da kamen ima dušu zato što pokreće željezo, situirao u kategoriju mislilaca koji su smatrali da je duša načelo kretanja. Autor je zatim konstatirao da je mišljenje da je duša pomiješana u cjelini povezano s poznatom sintagmom koja se pripisuje Talesu: »sve je puno bogova«. Ako se ove formulacije povežu s izjavama o kamenu magnetu i jantaru, onda se dobiva mogući zaključak da je, po Milećaninu, sve oduševljeno, tj. oživljeno, kako organski tako i neorganski dijelovi kozmosa. Konačno, ako ovi stavovi jesu autentično Talesovi, onda je on »rodonačelnik (…) filozofije« i zbog toga što govori o jednosti čitave stvarnosti, odnosno zato što se na ovaj način vitalistički ustanovljuje jedinstvo cjeline svega.
Platonova gimnastika Tokić, Marko
Metodički ogledi,
12/2012, Letnik:
19, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
Platonova gimnastika nije skup vježbi kojima se postiže samo snaga, izdržljivost i lijep izgled tijela, već dio umijeća cjelovitog obrazovanja uz pomoć kojeg se ostvaruje savršen život. Takva ...gimnastika je prosvjetljavanje tijela čovjeka na način da prijatelji koji pogledom uživaju u njemu razotkrivaju savršenu prirodu svojih duša i istinu. U radu se posebno tvrdi da se savršen život čovjeka sastoji i iz osjetilnosti koja je u skladu s umom, odnosno, iz čiste tjelesne ugode koju duša ima ukoliko se uvježbava u Platonovoj gimnastici. Takvom gimnastikom ostvaruje se prijateljstvo između čovjeka i kozmosa.
