U svojem prilogu autor razmatra filozofijsko-teologijsko shvaćanje istine hercegovačkog franjevca Vladimira Krune Pandžića (1912. – 1965.), koje on iznosi u svom članku naslovljenom »U duhu ...potpunosti« (Mostar, 1935.), s posebnim osvrtom na Heideggerov rani spis »Što je metafizika« (1931.). U prilogu se pokazuje kako Pandžić filozofiju shvaća ponajprije kao »filozofiju bića« u njegovoj »neskrivenosti«, čime u bitnom ostaje upravo u okviru onoga što Heidegger smatra »sudbinskom« odredbom cjelokupne zapadne metafizike: u okviru »pitanja o biću kao biću«. Iz Heideggerova spomenutog spisa autor pokazuje da Pandžiću nije stalo do pitanja o bitku i njegovu smislu, nego isključivo do »duha potpunosti«, u kojem se promatra »biće kao takvo« – onoga »duha potpunosti« kojeg je po njemu »uvelo« kršćanstvo.
In this article the author reflects on the philosophical-theological understanding of truth of Herzegovinian Friar Vladimir Kruno Pandžić (1912 – 1965), which he elaborates on in his article titled »U duhu potpunosti« (In the Spirit of Completeness) (Mostar, 1935) that deals with Heidegger's early work »What Is Metaphysics?« (1931). The current article shows that Pandžić understands philosophy primarily as »philosophy of being« in its »availability«, which puts him within the frame of what Heidegger considers to be the »destined« determination of the whole Western metaphysics: within the frame of the »issue of being as being«. On the basis of the aforementioned work of Heidegger, the author shows that Pandžić does not pay attention to the issue of being and its meaning, but exclusively to the issue of »spirit of completeness« in which he reflects on »being as such« – to that »spirit of completeness« that was, according to Pandžić, »introduced« by Christianity.
Odgovor na pitanje o tome postoji li napetost između uvida da nam koncept dispozitiva otkriva promjenljivost objektivne stvarnosti i teorije da projektiranje arhitektonskog objekta zavisi od ...različitih elemenata koji su obuhvaćeni konceptom dispozitiva. Glavna je teza ovoga članka da primjena dispozitiva u polju arhitekture pomaže boljem razumijevanju tog koncepta – od Michela Foucaulta, preko Gillesa Deleuzea do Giorgia Agambena. U članku iznosim argumente u prilog tvrdnji da se nestabilan filozofski koncept dispositifa može precizirati iskustvima arhitektonske prakse i teorije. Pokazat ću ne samo zašto je arhitektu potrebna filozofija nego i obratno, zašto arhitekt i njegova praksa mogu pomoći filozofima.
The answer to the question of whether there is a tension between the insight that the concept of dispositif reveals to us the variability of objective reality and the theory that the design of an architectural object depends on the various elements captured by the concept of dispositif The primary thesis of this paper is that the application of dispositifs in the field of architecture helps us to better understand this concept – from Michel Foucault to Gilles Deleuze to Giorgio Agamben. In other words, the paper presents arguments that the unstable philosophical concept of dispositif can be made more precise through the experiences of architectural practice and theory. On this occasion, I would like to show not only why architects need philosophy, but also, conversely, how an architect and his practice can help philosophers.
Ima li neangažirane filozofije? Veljak, Lino
Filozofska istraživanja,
12/2022, Letnik:
42, Številka:
4
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Postavlja se pitanje: postoji li uopće nekakva neangažirana filozofija? Naime, svaka filozofija koja se može ocijeniti tim imenom, a ne kao ideologija, sofistika ili obmanjivanje, valjala bi se ...označiti kao takvo mišljenje koje ostaje vjerno istini, dakle kao filozofija angažirana u službi istine. Suprotno, ona filozofija koja je stupila u službu svjetovne ili onostrane moći uopće se ne može vrednovati kao filozofija. Stoga, nameće se još jedno pitanje: je li ovdje umjesna paralela s tzv. angažiranom umjetnošću? Odgovor je omogućen posredstvom definicije filozofije kao djelatnosti bespoštednog služenja istini.
Hier wird die folgende Frage gestellt: gibt es überhaupt irgendeine unengagierte Philosophie? Nämlich, jede Philosophie, die überhaupt als echte Philosophie bewertbar ist, und nicht etwa als Ideologie, Dophistik oder Schwindel, sollte als Denken, das der Wahrheit treu bleibt, beschrieben werden, d. h. als eine im Dienst der Wahrheit engagierte Philosophie. Dagegen, diejenige Philosophie, die im Dienst einer weltlicher oder jenseitiger Macht antritt, darf man keineswegs als eine Philosophie bewerten. Doch, es wird noch eine Frage gestellt: Wäre es erlaubt, eine Parallele mit der sog. engagierte Kunst zu stellen? Die Antwort wird ermöglicht durch die Definition der Philosophie als die Tätigkeit des unnachsichtigen Dienstes zur Wahrheit.
Vuk-Pavlovićeva filozofija povijesti usko je povezana s njegovim shvaćanjem kulture kao dinamičkog procesa u kojemu se povijesne epohe izmjenjuju ovisno o trenutnoj snazi sukobljenih svjetonazora. ...Razmatrajući primjere svjetonazorskih sukoba (nominalizam naspram realizma, individualizam naspram kolektivizma, sloboda naspram jednakosti), pokušat ćemo doći do boljeg razumijevanja povijesnog procesa kako ga shvaća Vuk-Pavlović. U radu će se razmotriti uloga koju Vuk-Pavlović pripisuje povijesti i predaji za oblikovanje društvenog života. Iako se ne može reći da je Vuk-Pavlović izložio cjelovito razrađenu teoriju filozofiju povijesti, u radu je pokazano da njegove postavke o naravi povijesnih procesa i čovjekova odnosa prema povijesti pružaju oslonac za dublje razumijevanje dinamike sukoba unutar suvremenih političkih zajednica.
Vuk-Pavlović’s philosophy of history is closely connected with his conception of culture as a dynamical process in which historical epochs alternate depending on the strength of conflicting worldviews. By taking in consideration examples of the conflicted worldviews (nominalism vs realism, individualism vs collectivism, freedom vs equality), we will try to reach a closer understanding of historical processes as understood by Vuk-Pavlović. The paper also discusses the role that Vuk-Pavlović attributes to the history in the shaping of the social life. Although it cannot be said that Vuk-Pavlović presented all details of his philosophy of history, the paper shows that his assumptions about the nature of historical processes and man’s relationship to history provide a basis for a deeper understanding of dynamics within contemporary political communities.
Rad donosi pregled kritičkih pristupa u suvremenoj francuskoj filozofiji s fokusom na geofilozofiju u utjecajnoj studiji Što je filozofija? Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija kao mogućem novom ...izvoru za kritiku i angažiranu filozofiju. Počinje dobro poznatom idejom o tri velika momenta u povijesti filozofije, antičkoj grčkoj filozofiji, njemačkom idealizmu i, napokon, ‘avanturi francuske filozofije’, koji kod Badioua figuriraju kao hegelijansko ‘konkretno univerzalno’. Potom se oni povezuju s konkretnijim, u okruženju utemeljenim i društveno konstruiranim ‘geofilozofskim’ istraživanjem, kakvo se moglo prvi puta pojaviti u grčkom polisu i njegovom usidrenju u materijalnoj proizvodnji toga vremena. Cilj je rasprave proširiti prevladavajuća ‘grčko-njemačko-francuska’ objašnjenja – i isključivanja – geofilozofije, na ono što sam Badiou naziva ‘francusko-slovenskim momentom’ u suvremenoj filozofiji, te pokazati u novom svjetlu razvoj Marxove filozofija u bivšoj Jugoslaviji u njezinu odnosu s političkom situacijom prije i poslije pada Berlinskog zida. Deleuzeovo i Guattarijevo materijalističko propitivanje o tome ‘Zašto filozofija u antičkoj Grčkoj u tom trenutku?’, također vezano uz pitanje ‘Zašto kapitalizam u Engleskoj, a ne u Kini’, itd. ponovno se aktualizira stavljanjem u kontekst onoga što bi se moglo nazvati ‘jugoslavenskom geofilozofijom’ s istaknutom ulogom Slavoja Žižeka i njegovim filozofskim psihoanalitičkim obratom, zajedno s ‘otkrićem’ spolne razlike i njezine mogućnosti da dosegne onkraj ‘arogancije’ etablirane filozofije kao i navodno ‘angažirane’ feminističke filozofske kritike.
The paper presents an overview of critical approaches in contemporary French philosophy, focusing on Gilles Deleuze and Félix Guattari’s geophilosophy (What is Geophilosophy?) in the influential study on What is Philosophy?, as a possible new source for criticism and engaged philosophy. It starts with Alain Badiou’s well-known presentation of the three significant moments in philosophy’s history of philosophy, Ancient Greek philosophy, German idealism, and finally, the “Adventure of French philosophy”, presented in Badiou as Hegelian philosophical ‘concrete universals’. The paper then relates them to more concrete, environmentally based, and socially constructed ‘geophilosophical’ questioning, as it could first appear in the Greek polis and its embeddedness in the material production of the time. The paper aims to proceed from the prevailing ‘Greek-German-French’ explanations – and exclusions – of geophilosophy to what Badiou himself called ‘the French-Slovene moment’ in contemporary philosophy and to shed new light on the development of Marxist philosophy in ex-Yugoslavia in its relation to the political situation before and after the fall of the Berlin wall. Deleuze’s and Guattari’s materialist questioning about ‘Why philosophy in Ancient Greece at that moment?’, also related to the question of ‘Why capitalism in England and not in China?’, etc., have been re-actualized by putting it in the context of what might be called ‘Yugoslav geophilosophy’ with the prominent role of Slavoj Žižek and his philosophical, psychoanalytic turn, along with its ‘discovery’ of sexual difference and its possibility to reach beyond the ‘arrogance’ of the established philosophy, as well as the presumably ‘engaged’ feminist philosophical critique.
Večina modernih teoretičark in teoretikov je menila, da je konfucijanstvo zastarela ideologija, ki ni samo neprimerna za razvoj modernih znanosti in demokratičnih družb, temveč je tudi merodajno ...odgovorna za globoko družbeno in politično krizo, ki je zaznamovala Kitajsko v zadnjih dvesto letih. Tajvanski moderni konfucijanci pa v tem idejnem sistemu niso videli krivca za ta položaj. Večinoma so menili, da je konfucijanstvo popolnoma združljivo tako z znanostjo kot tudi z demokracijo. Večina jih je pri tem celo zagovarjala stališče, da vzhodnoazijske kulture v okviru svojih družbenih specifik ne bodo mogle razviti demokratičnih ustrojev družbe, če se pri tem ne bodo oprle na ustrezne elemente lastne, torej konfucijanske tradicije. Ta članek kritično analizira Tang Junyijev in Mou Zongsanov teoretski model možnega preporoda konfucijanskih protodemokracij.
APSTRAKT Eksperimentalni etičari istražuju tradicionalna etička pitanja netradicionalnim sredstvima, odnosno metodama empirijskih nauka. Studije na ovom području uvelike su koristile filozofske ...misaone eksperimente kao što je dobro poznati problem trolejbusa (trolley). Ipak, o specifičnoj funkciji ovih misaonih eksperimenata unutar eksperimentalne etike malo se razmatralo. U ovom radu pokušavamo popuniti tu prazninu. Započinjemo s opisom funkcije etičkih misaonih eksperimenata i pokazujemo da te misaone eksperimente ne treba klasifikovati samo prema njihovoj funkciji već i prema njihovom opsegu. Na temelju toga ističemo nekoliko načina na koje korištenje misaonih eksperimenata u eksperimentalnoj etici može biti filozofski relevantno. Zaključujemo tvrdnjom da se eksperimentalna filozofija trenutno usredsređuje samo na malu potkategoriju etičkih misaonih eksperimenata i predlažemo proširenje svog istraživačkog programa.
U članku autor problematizira Lockeove Neke misli o odgoju i kritički preispituje Lockeovu odgojnu filozofiju. Detaljnom razradbom Lockeovih Misli na temelju određenih i provjerenih dokaznih razloga, ...u članku se zaključuje kako je Lockeova odgojna filozofija u uskoj svezi s njegovim poimanjem slobode i ulozi pojedinca u političkoj zajednici. Iako se Locke u svojim Mislima nije usredotočio na pitanje što je odgoj da bi elaborirao problematiku odgoja, ipak se filozofski fokusirao na pitanje zašto i kako odgajati, to jest, traži što je cilj odgoja. U tom je smislu ustanovio kako odgoj ponajprije služi ojačavanju odgajanikovog moralnog identiteta i prirodnog karaktera, te nudi brojne praktične savjete kako odgajati. S druge strane, konačni smisao zašto odgajati Locke razumijeva u funkciji dobrog načina odgoja koji će odgajanika pripremiti za slobodnu i punopravnu političku participaciju u životu političke zajednice.
Prvenstvena namjera ovog rada je podizanje interesa za rad triju autora, naime Karla Jaspera, Ericha Fromma i Noama Chomskyog. Drugotna namjera je pokazati i pokušati dokazati da unatoč pripadnosti ...drugačijim vokacijama, navedeni autori u osnovi govore o istoj društvenoj stvarnosti, neovisno o činjenici što je promatraju iz različitih teoretsko-znanstvenih pozicijaaspekata: filozofskih, etičko-bioloških, antropoloških, socioloških, psiholoških, političkih, pravnih, ekonomskih, kulturnih, filološko-lingvističkih, ideoloških itd. Unatoč određenim razlikama, ono što ih dugovno-kognitivno spaja je „dijagnoza“ oboljelog tkiva (post)modernog civilnog društva, kao i procjena fenomena društevno-egzistencijalne stvarnosti našega vremena. Nadalje, ono što ih ujedinjuje je sveobuhvatni humanizam i briga za čovjeka i njegovo psihosomatsko zdravlje, kako u sadašnjosti tako i budućnosti, upravo u vremenu kada je civilizacija na rubu samouništenja.
Predlog Massima Bontempellija za kulturni preporod sodobne italijanske družbe, novecentismo, ki ga je teoretiziral sredi dvajsetih let 20. stoletja, pa tudi njegovi romani in drame, so bili doslej ...predmet številnih študij. Njegova novinarska dejavnost in vloga kritika pa sta bili sorazmerno neraziskani. V članku se osredotočam na enega od njegovih številnih prezrtih časopisnih člankov, napisanih leta 1910 za firenški Il Marzocco. Njegov naslov, In difesa dei pedanti: per un libro di F. D’Ovidio, je morda presenečenje, saj je Bontempelli vse življenje nasprotoval vsakršnemu pedantnemu pristopu k pisanju literature in zato zagovarjal intuicijo kot vir navdiha. Bontempelli navaja Ariosta, Petrarko in D’Ovidia ter filozofe, kot sta Vossler in Schopenhauer, ter tako poda prepričljive argumente o tem, kako postati uveljavljen pisatelj s pomočjo proučevanja literature in njenih jezikovnih prvin. Kot je to storil v enem od svojih prejšnjih člankov iz leta 1908, v katerem je pisanje mladih pisateljev in novinarjev zasmehovalno označil kar za ‘izbljuvke’, tudi leta 1910 kritizira delo vsakogar, ki se te prakse ne poslužuje. Zanimivo je, da je Bontempelli šele leta 1926 spoznal, da prihodnost literarnega pisanja ni v izoliranem študiju in pisanju literarnih tekstov, temveč v novinarstvu oziroma v pisanju za množičnega bralca. Zlasti pisanje črne kronike je po njegovem mnenju služilo kot odličen poligon, na katerem se lahko v jeziku urijo bodoči pisatelji.
PDF
