U izdanju Disputa, a u sklopu biblioteke Thesaurus 2014. je godine na hrvatskome govornom području svjetlo dana konačno ugledao prijevod knjige koja se već desetljećima smatra jednim od ...najutjecajnijih djela na području poststrukturalističke filološke misli – riječ je naime upravo o gore spomenutom zbiru predavanja Johna Langshawa Austina, koja su na temelju njegovih izvornih bilježaka kao strukturiranu i nekim svojim bilješkama dopunjenu knjigu 1962. godine objavili J. O. Urmos i M. Sbisà pod naslovom How to Do Things with Words (Kako djelovati riječima; s engleskoga prevela Andrea Milanko).
Die Aufgabe des Beitrags liegt darin, die metaphilosophischen Implikationen des Sprachspielkonzepts durchzuspielen. Zuerst muss der Begriff des Sprachspiels im Rahmen der Philosophie bestimmt werden ...– es soll die Ähnlichkeit, aber auch der Unterschied gegenüber Wittgensteins Verständnis dieses Begriffs aus den Philosophischen Untersuchungen bestimmt werden. Der nächste Schritt soll die Konzipierung einer philosophisch relevanten Typologie der Sprachspiele sein. In diesem Zusammenhang werden Diltheys Typologie der Weltanschauungen und Rogges Axiomatik des Philosophierens von Nutzen sein. Am Ende des Beitrags soll ein Blick auf den Konflikt der Sprachspiele geworfen werden, der den (post)modernen philosophischen Diskurs bestimmt. Gleichzeitig wird die Richtung umrissen, in der man einseitigen Konzeptionen ausweichen und die Vorarbeit für ein integratives Modell der philosophischen Sprache leisten könnte. Das kann auch für die Selbsterkenntnis der Philosophie bedeutend sein.
Obdobje pozne antike je zelo pomembno za zgodovino teorij jezika, saj izvira iz njega vsa misterijska tradicija v filozofiji jezika. Duh tedanje dobe je prisoten v misli ene najplodnejših ...poznoantičnih šol, v novoplatonizmu. Za novoplatonistično razumevanje jezika je ključnega pomena pojem lógos (kompleksna struktura simbolov), ki ga novoplatonisti zoperstavljajo pojmu glotta/dialektos (»zunanji jezik«). Takšno pojmovanje jezika je vplivalo na nekatere filozofske šole srednjega veka in renesanse, v jezikoslovni tradiciji Zahoda pa se z izjemo nekaterih vidikov ni uveljavilo.
The Oxford Handbook of Contemporary Philosophy is the definitive guide to what is happening in the lively and fascinating subject of contemporary philosophy. More than thirty distinguished scholars ...contribute incisive and up-to-date critical surveys of the principal areas of research into this subject. The coverage is broad, with sections devoted to moral philosophy, social and political philosophy, philosophy of mind and action, philosophy of language, metaphysics, epistemology, and philosophy of the sciences.
Although efforts have been under way for the past two centuries to treat language scientifically, linguists and others who work with language, speech, or communication have not found an adequate ...scientific foundation in current linguistic theory. Many of the difficulties are caused by longstanding confusions between the logical domain of science and grammar and the physical domain of sound waves and the people who speak and understand.In this book, therefore, the last impediments of tradition, the ancient semiotic-grammatical foundations of linguistics, are set aside. We move into the physical domain, where theories and hypotheses can be tested against observations of the physical reality. Here new foundations are laid that are fully consonant with modern science as practiced in physics, chemistry, and biology.On these foundations is built a structure of testable specific dynamic causal laws of communicative behavior that provides support for treating previously recalcitrant context-dependent semantic, pragmatic, interactive, rhetorical, and literary phenomena. The central role of context in the foundations of the theory provides the insights of scientific lawfulness while still honoring the particularity of situations celebrated in the humanities.
U radu se istražuju ključni aspekti Mullā Ṣadrāova razumijevanja čovjekova bivstvovanja u svijetu, gdje se embrij opažanja i mišljenja pojavljuje u jedinstvenim uvjetima čovjeka kao artikuliranog ...društvenog bića. Biće koje može govoriti također govori sebi i o sebi. No s obzirom na to da čovjekova »prava stvarnost« nalazi svoj korijen u božanskom znanju i bivstovanju u dvostrukoj egzistencijaciji, u srcu njegova bivstvovanja u svijetu leži intelekt pomoću kojega se on »vraća« iz materijalnosti u njegov izvor u božanskom, gdje sve znanje i bivstovanje počinje i završava. Problem znanja i bivstvovanja – izrazivo u smislu jednog i mnogih – potječe još iz vremena prije predsokratovaca. Da bi se Ṣadrāovo razumijevanje moglo umjestiti, razmatraju se drugi filozofi, uključujući Kanta, čija je logika argumenata okupljenih oko »Ja« naznačena u Heideggerovoj kritici. To niti je prvenstveno epistemologijski problem islamske filozofije niti je lišen šireg zanimanja za društvenu životinju naziva »čovjek« (insān).
U svjetlu nove evangelizacije postavlja se pitanje kako poimati liturgiju i njezinu ulogu u kršćanskom životu. Autor traži odgovor na to pitanje na temelju dvaju načela: prvo je dijalog sa suvremenom ...mišlju, a drugo je razmišljanje o biti i ulozi liturgije u životu vjernika na osnovi novih metoda. Rasprava istražuje probleme liturgije s aspekta filozofije jezika Ludwiga Wittgensteina, prezentirajući njegovo razmišljanje o vjeri i ujedno uporabljujući njegov pristup jeziku i njegove konstatacije kao metodu za analizu liturgije i njezina govora. Kao takva izvoran je doprinos dijalogu sa suvremenom kulturom, a ujedno novo i učinkovito preispitivanje o samoj biti i kvaliteti liturgije.
Ovaj članak kritički ispituje mogu li i na koji način mogu mistički uvidi biti izraženi putem jezika. Prije svega se ukratko predstavlja problem mističke neizrecivosti: kako je moguće, ako je uopće ...moguće izraziti navodno transracionalna i transkonceptualna (nedualistička) mistična iskustva u racionalnim i konceptualnim (dualističkim) jezičnim terminima? Drugo, na temelju vitgenštajnovske razlike između »pokazivanja« i »govorenja«, pokazuje se da jezik ne samo govori (opisuje) nego i djeluje (izvodi). U tom je smislu pogrešno interpretirati mističke iskaze kao diskurzivne iskaze jer oni ne označuju ono mistično, nego ga iznose. No za razliku od običnih (negativnih ili pozitivnih) performativa, koji ostaju ugrađeni u konceptualni okvir, mistički iskazi djeluju kao apsolutni negativni performativi, tj. kao instance radikalne de-konceptualizacije. Konačno je skicirano nekoliko načina za izricanje neizrecivog: dva nejezična (tišina i tjelesni čin) te četiri jezična (evokativna besmislica, paradoks, negacija i skripturalna metafora). Pojedine ekspresivne forme klasificirane su na temelju dvaju međusobno isključivih kriterija: kriterij konzistencije otkriva je li i u kojem je opsegu dana forma kompatibilna s originalnim mističnim iskustvom, dok kriterij sugestivnosti pokazuje koliko je dana forma uspješna u obraćanju njenomu recipijentu. Tvrdi se da ova dva kriterija oblikuju osnovnu matricu za bolje razumijevanje toga kako mistično iskustvo, usprkos temeljnoj transracionalnosti, može biti koherentno izraženo u jeziku.
PDF
