U XIX. stoljeću, Kierkegaardov pojam vjere određuje početak egzistencijalističke misli jer uvodi velik broj tema s kojima će se egzistencijalizam XX. stoljeća baviti te dalje razvijati, pritom ...polazeći od individue, i to ne samo u intelektualnom nego i u emocionalnom smislu kao cjelovitoga bića, odnosno subjekta koji nastoji živjeti autentično i slobodno. Naime, riječ je temama poput samoostvarenja pojedinca, anksioznosti, očaja, apsurdnosti življenja i sl. Za Kierkegaarda vjera je polazišna točka k samoostvarenju u puninu ljudskoga bića, a moguća je samo kao vjera u Boga, tj. kao privatni i jedinstveni odnos pojedinca i Boga. Kierkegaard primjer takve vjere utjelovljuje u liku Abrahama, za kojega tvrdi da je vitez vjere, odnosno
paragon kojemu svi trebamo stremiti. U radu će se istražiti uloga i značenje vjere u kontekstu viteza vjere kao paragona Kierkegaardove filozofije religije.
In the 19th century, Kierkegaard’s concept of faith determined the beginning of existential thought because it introduced a large number of
topics that would be used and further developed by 20th-century existentialism, whose starting point was the individual – not only in the intellectual, but also the emotional sense, as an integral being – i.e. a subject that strives to live authentically and freely. The topics
in question include individual self-actualisation, anxiety, despair, the absurdity of living, and so on. For Kierkegaard, faith is the starting point for self-actualisation into the fullness of a human being, and is only possible as a belief in God, i.e. a private and unique relationship between an individual and God. Kierkegaard considers
Abraham an embodiment of such faith, a knight of faith, i.e. a paragon whom we should aspire to emulate. In this paper I shall therefore explore the role and significance of faith in the context of the knight of faith as a paragon of Kierkegaard’s philosophy of religion.
Postsekularizam Matos, Bruno; Renić, Dalibor
Nova prisutnost,
07/2016, Letnik:
XIV, Številka:
2
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Pojam postsekularizam odnosi se na teorijsku konstrukciju nastalu na temelju kritičke analize suvremene religioznosti i njezinog političko-društvenog i kulturnog položaja. Ovaj rad, prvo, uvodi u ...problematiku općenite relevantnosti pojma postsekularizam za refleksiju o društvu i stvarnosti. Drugo, predstavlja i problematizira modele interakcije religioznog i sekularnog poimanja racionalnosti koje predlažu filozofi Jürgen Habermas, John Milibank i Nicholas Wolterstorff. Postsekularistički mislioci opisuju odnos religije i suvremenosti, ali pristupaju i normativno, dajući smjernice za postizanje cilja mirotvornog i pravednog društva. Habermas drži da je sljedeći korak do tog cilja kritičko, ali dijaloško prihvaćanje religije kao sudionika u komunikacijskoj interakciji, u perspektivi nastavka sekularizacijskog procesa. Milbankova radikalna ortodoksija i Wolterstorffova reformirana epistemologija iz kršćanske vjerničke perspektive otvaraju prostor za takav razvoj jer njihova apologetika ne potiče izolaciju, nego omogućuje onaj pozitivan kritički i samo-kritički doprinos religije koje Habermasova sekularna vizija očekuje.
The term postsecularism refers to a theoretical construct based on a critical analysis of the contemporary position of religion in the social, political, and cultural context. Firstly, this article is an introduction to the general issue of the relevance of the concept postsecularism for the reflection on society and reality. Secondly, it presents and discusses models of the interaction of religious and secular notions of rationality proposed by the philosophers Jürgen Habermas, John Milibank and Nicholas Wolterstorff. Postsecular thinkers try to describe the relationship between religion and modernity, but their approach is also normative, since they offer guidelines for achieving the goal of a peaceful and just society. Habermas believes that the next step to achieve this goal is a critical, yet dialogical acceptance of religion as a participant in the communicative interaction, with the continuation of the secularization. From the Christian perspective, Milbank’s radical orthodoxy and Wolterstorff’s reformed epistemology create space for such a development because their apologetics does not encourage isolation, but allows for the positive critical and selfcritical contribution of the religion, which Habermas’s secular vision expects.
Im Hinblick auf das mannigfaltige Reichtum und die Verschiedenartigkeit der philosophischen Disziplinen, geht der Verfasser dieses Beitrages von der Grundvoraussetzung aus, dass in der Kroatischen ...Philosophie des 20. Jahrhunderts die „Religionsphilosophie“ auch entwickelt und aufgebaut wurde. In der Betrachtung dieser Fragen, die sich auf die „Religionsphilosophie“ in Kroatien im 20. Jahrhundert beziehen, wird die besondere Aufmerksamkeit Stjepan Zimmermann, Wilhelm Keilbach und Vjekoslav Bajsić gewidmet, weil gerade diese Philosophen in ihren philosophischen Reflektionen einen besonderen Beitrag nicht nur für die Entwicklung der kroatischen Neuscholastik, sondern auch für die Entwicklung und kritische Würdigung der „Religionsphilosophie“ als solcher beigetragen haben. Das Eigentümliche, was die Positionierung und die Entwicklung der „Religionsphilosophie“ in der kroatischen Neuscholastik charakterisiert, ist die Art und Weise der dialogischen Fragestellung, die uns in die Atmosphäre der „Offenheit“ für die anderen philosophischen Disziplinen, Religionen und Weltanschauungen einführt.
U ovomu prilogu autor pokušava rekonstruirati i evaluirati religijsko-filozofijske elemente u spisu "Predavanja o 'bogočovještvu'" Vladimira Solovjeva. Solovjev, ruski teolog, filozof i pjesnik, bio ...je, prije svega, religijski mislitelj. Imajući to na umu, može se reći kako – iako nije napisao knjigu pod tim nazivom – "filozofija religije" predstavlja bitan dio Solovjevljeve filozofije. Njegovi su glavni utjecaji Platon i kršćanska misao. Poradi toga njegova je filozofija religije dijaloški orijentirana i bitno povezana s etičkim pitanjima. U svojim "Predavanjima o 'bogočovještvu'" Solovjev pokušava filozofijski osvijetliti fenomen religije, i konsekventno tomu, utemeljiti smisao, ulogu i zadaću filozofije religije. Središnji je koncept njegove filozofije religije "božanski princip" koji je suprotstavljen "kaosu". "Božanski princip" mišljen je kao "vječno sve-jedinstvo" i "djelatna snaga jedinstva svega što jest". Filozofija religije također ima antropologijske implikacije: čovjek je biće koje sudjeluje u "božanskom principu"; on je "veza" između svijeta i božanstva; njegovo dostojanstvo proizlazi iz činjenice da je "stvoren na sliku Božju". Poradi toga, njegova je temeljna težnja da prihvati objavljenu istinu o "bogočovještvu". Čovjekova je "egzistencija" bitno obilježena s tri "kušnje": "kušnjom materijalizma", "kušnjom racionalizma" i "kušnjom moći". Zapadno društvo (kao i zapadna Crkva) nije se uspjelo oduprijeti ovim kušnjama. Glavni je način odupiranja daljnjoj degradaciji čovječanstva povratak kršćanskoj religiji (i kršćanskoj kulturi koja je otvorena "božanskom principu").
Ovaj članak predstavlja uvod u posebno izdanje EuJAP-a o interakcijama između analitičke i islamske filozofije/teologije. Islamska filozofija i teologija su kroz povijest pokazale afinitet i doseg u ...sposobnosti povezivanja s tradicijama filozofskog racionalizma izvan klasične islamske civilizacije. Članci u ovom posebnom izdanju EuJAP-a daju novi i svježi pogled na odnos i međusobne utjecaje između islamske filozofske i teološke tradicije i zapadne (analitičke) filozofske tradicije.
Rasprava između Daniela Dennetta i Alvina Plantinge, održana 2009. godine u Chicagu, označila je monumentalni susret u kojem su se intelektualno sukobili jedan od najcjenjenijih ateističkih i jedan ...od najcjenjenijih kršćanskih mislioca današnjice. Debata je bila pomno praćena, kako u publici, tako i u američkim filozofskim krugovima, a ubrzo je pretočena i u knjigu u kojoj su autori dodatno proširili raspravu. Ovdje će se prikazati glavne argumentacijske točke debate, koje je postavio Plantinga kao prvi izlagač, a koje je napadao Dennett. Nakana je rada pokazati kako je Plantinga bio uspješniji u obrani
svoje teze da su znanost i religija kompatibilni te da Dennett nije ponudio argumente koji bi ozbiljno ugrozili Plantinginu tvrdnju, iako je to mogao učiniti koristeći argumente koje je razvijao tijekom svoje karijere. Zbog toga što je debata preslika stavova autorâ koje su razvijali tijekom cijele svoje karijere, u radu će se prikazati na kojim su mjestima autori mogli pojačati svoju argumentaciju.
Drugim riječima, izlaganja oba autora prikazat će se detaljnije i u
širem kontekstu, i to prvenstveno da bi se opravdala teza da je Dennett na raspolaganju imao puno snažniju argumentaciju od one koju je ponudio u debati.
U ovome radu Hegelove se odrednice prve forme prirodne religije – čarobnjaštva, primjenjuju na teze suvremene teorije Ralpha Abrahama o porijeklu mišljenja unutar prakse transa religije paleolitskoga ...šamanizma. Takva međusobna primjena ima zadaću omogućiti dokazivanje teze da se već u paleolitskoga čovjeka javlja mišljenje koje predstavlja početak religije kao naprednijega stupnja duha te šamanizam kao njegova prvotna religijska praksa. Čarobnjaštvo, kao prva forma religije može se usporediti s paleolitskim šamanizmom kroz poistovjećivanje prakse transa s Hegelovim shvaćanjem čarobnjaštva kao forme uspostavljanja nadmoći duha nad prirodom. Takva se nadmoć izražava unutar paleolitskoga šamanizma putem umjetnosti i stoga je moguće govoriti o praksi transa paleolitskoga šamanizma kao prijelaznome trenutku pročišćavanja duha na prijelazu iz umjetnosti u religiju.
Nakana je ovoga teksta izložiti neke više i manje poznate religijsko-filozofijske perspektive i pravce unutar suvremene anglosaksonske (analitičke) filozofije poput reformirane epistemologije, ...vitgenštajnijanizma, ne-realističke, feminističke i pluralističke filozofije religije. Svaka pojedina »škola mišljenja« nastoji na autentičan način filozofijski interpretirati fenomen religije pritom uglavnom ne koketirajući s konfesionalnim interpretacijama. Pokazuje se kako je filozofija religije dinamična i, prije svega, autentično filozofijska disciplina koja se ne može svesti na lošu religijsku apologetiku, već ima svoje legitimno mjesto među disciplinama filozofije.
Teološki časopis Bogoslovska smotra izlazio je od 1910. do 1919. kao posebni prilog tjedniku Katolički list, a od 1923. do 1944. kao organ Hrvatske bogoslovske akademije, stručnoga teološkoga ...društva. Za svako od tih razdoblja u ovom su radu popisani filozofski tekstovi i predstavljeni njihovi autori.
Od 1910. do 1919, tj. u prvom desetljeću časopisa znanstvene su radove u časopisu objavila samo dva filozofa: Urban Talija i Stjepan Zimmermann, a recenzirano je sedam knjiga hrvatskih filozofa.
Od 1923. do 1944. na stranicama Bogoslovske smotre objavljena su 44 znanstvena članka u području filozofije, a uz najplodnijeg autora Zimmermanna, javljaju se i druga značajna imena hrvatske filozofije: Vilim Keilbach, Franjo Šanc, Josip Lach, Karlo Balić, Đuro Gračanin, Jordan Kuničić, Stjepan Bakšić, Aleksandar Gahs i Hijacint Bošković. U tom je razdoblju objavljeno 88 recenzija, od kojih je Zimmermann potpisao 50, a Keilbach 15.
U Bogoslovskoj smotri u razdoblju 1910–1944. pisalo je 27 filozofa, a objavljena su 54 znanstvena članka, 44 crtice iz filozofskog života, 105 recenzija, sedam nekrologa i jedan prijevod. U objavljivanju filozofskih članaka osobito su prednjačila dva autora: Stjepan Zimmermann s 25 članaka i Vilim Keilbach s 12 članaka.
U Katoličkom listu uočeno je i izdvojeno blizu 800 bibliografskih jedinica koje su prepoznate kao filozofske. Njihov popis je priložen članku kao »Bibliografija filozofskih članaka i prikaza te s ...filozofijom i filozofima povezanih prinosa u Katoličkom listu (1849–1945)«. Više od polovice popisanih tekstova čine rasprave i članci, pretežno autorska djela, a tek manjim dijelom prijevodi. Četvrtina svih filozofskih sadržaja objavljena je za urednika Stjepana Bakšića (1920–1936). Od autora do početka 20. st. po broju objavljenih radova prednjače Josip Rieger i Ante Bauer, dok su u 20. st. najplodniji suradnici Andrija Živković, Stjepan Bakšić i Nikola Kolarek.
Rasprava »O postanku čovjeka« Antuna Kržana ističe se kako brojem nastavaka (57) tako i duljinom izlaženja (1872–1877). Množina građe u Katoličkom listu omogućila je pokretanje teološkog časopisa Bogoslovska smotra (1910), koji je od početka izlaženja objavljivao i filozofske članke.
Otprilike polovica filozofskih sadržaja objavljenih u Katoličkom listu otpada na prinose iz opće filozofske tematike. Ti sadržaji dominiraju u starijim godištima, a pojavljuju se i u apologetskim raspravama. Karakterizira ih nepovjerenje prema novovjekovnoj i modernoj filozofiji, prema racionalističkoj i protestantskoj kritici, kao i izrazita naklonost prema grčko-rimskoj filozofiji. Posebno je kritici podvrgnuta francuska filozofija 18. st. kao ona koja je idejno prethodila Francuskoj revoluciji. Veliko zanimanje je iskazano za Voltairea i, još veće, za Rousseaua, što je posljedica preokupacije školstvom u drugoj polovici 19. st. Kritici je podvrgnuta i njemačka filozofija 18. i 19. st., posebno njemački klasični idealizam. Od njemačkih filozofa najčešće se spominju Kant i Hegel.
S općim filozofskim sadržajima u velikoj je mjeri povezana neoskolastička filozofija, koja se u časopisu ponekad naziva i »kršćanska filozofija«, a prisutna je kao filozofska opcija u starijim apologetskim raspravama te od kraja 19. st. kao službena katolička filozofija.
Trećina filozofskih sadržaja u Katoličkom listu bavi se socijalnom filozofijom, što uključuje i političke koncepcije i/ili ideologije 19. i 20. stoljeća. Članci o liberalizmu dominiraju drugom polovicom 19. st. U njima se ukazuje na bezdušno postupanje liberalnog kapitalizma kao na glavni razlog opravdanog organiziranja radništva. Članci posvećeni socijalizmu i komunizmu kontinuirano izlaze od prvih do zadnjih godišta, s tim da u kasnijim godištima u prvi plan dolazi boljševizam kao radikalna realizacija komunizma. Ovakvo izrazito zanimanje za društvene procese potaknuto je i papinskim enciklikama.
Četvrtina tekstova koji su u ovom listu prepoznati kao filozofski bavi se filozofijom prirode gdje respektabilna imena katoličke teologije i filozofije (poput Antuna Kržana i Ante Bauera) argumentirano raspravljaju sa svojim suvremenicima, posebno s hrvatskim ideolozima darvinizma, i to još za Darwinova života. Ove rasprave metodološki i kritički prednjače u Katoličkom listu. S ovom temom tijesno su povezani članci iz filozofije religije koji najčešće propitkuju odnos razuma i vjere, znanosti i dogme.
PDF
