U ovom se radu razmatra podjela ribolovnih zona u Jadranu nakon potpisivanja Brijunske konvencije o ribolovu i njezina povezanost s prosinačkim incidentom u Maunskom kanalu. Početni dio rada daje ...pregled odredbi u vezi s ribolovom na Jadranu tijekom 19. stoljeća. Po opisu ozračja koje je vladalo nakon završetka Prvoga svjetskog rata i tijeka pregovora uoči konvencije obavljena je analiza talijanske verzije sporazuma u skladu s pratećim kartografskim izvorom. Konvencija je nastala kao rezultat višemjesečnih pregovora između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije kojima se pristupilo nakon potpisivanja Rapallskog ugovora. S obzirom na to da je na temelju njegovih odredbi Italiji pripao veći dio Istre, Zadar te otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, došlo je do preklapanja interesnih sfera u ribolovu. Na dogovorene pregovore svaka je strana poslala priznate stručnjake za ribolovna pitanja koji su 14. rujna 1921. godine na Brijunima zaključili pregovore i potpisali sporazum. Njime je istočna obala Jadrana podijeljena na ribolovne zone različite kategorije pri čemu se načelno zadržalo isključivo pravo ribolova unutar jedne nautičke milje za obalno stanovništvo. Odstupanja su, zbog stoljetnih tradicija i diplomatskih ustupaka, primijenjena u pojedinim zonama među kojima se nalazio i Maunski kanal. Nepuna tri mjeseca nakon završetka pregovora jugoslavenske su vlasti na području između Mauna i Paga uhitile skupinu talijanskih ribara pod optužbom nepoštivanja ribolovnih zakona. Mjesto i vrijeme incidenta sagledani su kroz prizmu odnosa dviju država. Pritom je korištena talijanska verzija konvencije koja je u slučaju spora priznavana kao izvorna. Dostupni jugoslavenski izvori ne otkrivaju mnogo, no talijanska strana pokazala je velik interes za spomenuti incident koji je dobio prostor i u raspravi na sjednici talijanskog Parlamenta. Spomenuti događaj jedan je od primjera koji daje uvid u složene odnose dviju zemalja početkom dvadesetih godina 20. stoljeća i približava okolnosti u kojima je živjelo tadašnje stanovništvo istočne obale Jadrana.
Uslijed djelovanja triju nacionalno-integracijskih procesa u istarskih Talijana, Hrvata i Slovenaca Istra je, posebno od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, bila prostor nacionalnih sukobljavanja i ...netolerancije. Premda su postojali u to doba i pokušaji međusobno skladnog i snošljivog života, dramatična zbivanja nastupila su upravo tijekom ustrajne borbe triju naroda u Istri za vlastito pravo na nacionalnu samobitnost, identitet i samoodređenje. Posebno je bilo problematično poricanje suvereniteta naroda na tom prostoru, što je impliciralo sukobe. Uz taj krucijalni unutarnji čimbenik, u induciranju sukoba triju autohtonih naroda u Istri i na Kvarnerskim otocima u 19. stoljeću važnu su ulogu imali i neki vanjski čimbenici tijesno povezani s promjenjivim dinamizmima međunarodne politike. Nacionalno ujedinjenje Italije i ostvarenje moderne talijanske države Kraljevine Italije 1861. ključni je vanjski čimbenik političke stvarnosti i odnosa u tom prostoru. Isto tako, poraz Austrije u ratu s Pruskom (1866.) i promjena težišta njezine politike, pristupanje Italije Trojnom savezu (1882.), poraz talijanske kolonijalne vojske kod Adue (1896.) s novim obratom njezine politike u odnosu na Jadran i habsburške teritorije, ključni su vanjski čimbenici koji su utjecali na politike Kraljevine Italije, Habsburške Monarhije, kao i na razvitak društvenih, političkih i nacionalnih procesa u pokrajini Istri. U radu se raspravlja i o značaju vanjskih, strukturalnih čimbenika, kao što je europska ravnoteža snaga, odnosno ključna regionalna ravnoteža između Italije i Austrije, koji su na posredan način određivali sudbinu i Hrvata, i Slovenaca, i Talijana u dugom 19. stoljeću. Raščlambom unutarnjih i vanjskih čimbenika istarske povijesne zbilje prikazalo se cjelovitiju sliku uzroka sukobljavanja u Istri tijekom druge polovice dugog 19. stoljeća, kao i stanja s kojim se ušlo u Veliki rat 1914. godine.
Austro-Ugarska se nakon izbijanja Prvog svjetskog rata našla u situaciji da je nezanemariv broj njenih stanovnika pripadao narodima s čijim matičnim državama je graničila i – zaratila. Slučaji Srba ...1914, Talijana 1915. i Rumunja 1916. predstavljaju primjere toga. Represivne mjere usmjerene na podanike Monarhije sumnjivih nacionalnosti su u mnogočemu bile slične postupanjima sa strancima, građanima neprijateljskih država, kojih se također zatekao znatan broj u Monarhiji po izbijanju rata. No, poseban slučaj predstavljaju Talijani 1915. godine na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije (dalje: Hrvatska i Slavonija), koji su većinom bili dugotrajno naseljeni, ali nisu svi imali ugarsko državljanstvo pa ih se u pravnom smislu tretiralo kao strance. U radu se prikazuje njihov položaj na temelju gradiva redarstvenih tijela i Zemaljske vlade u Zagrebu. Analizira se početno postupanje – zatvaranje Talijana u logore (interniranje) prema unaprijed izrađenim popisima, struktura interniranih po nekoliko kriterija na temelju reprezentativnog statističkog uzorka te naknadno popuštanje stava vlasti nakon brojnih individualnih molbi članova obitelji interniranih.
U prilogu je donesen prijepis 12 tjednih političkih izvještaja koje je Konzulat Nezavisne Države Hrvatske (NDH) tijekom 1942. godine slao Ministarstvu vanjskih poslova NDH u Zagrebu, odnosno ministru ...vanjskih poslova dr. Mladenu Lorkoviću. Usto je donesen prijepis dijela jednog tjednog izvještaja Odsjeka za Italiju Političko-pravnog odjela Ministarstva vanjskih poslova NDH iz rujna 1941. koji se odnosi na otvaranje Konzulata NDH u Ljubljani. Spomenuti izvori, iako fragmentarni, daju niz podataka o ratnim događajima u Ljubljanskoj pokrajini, koju je Kraljevina Italija uspostavila kada je, nakon sloma Kraljevine Jugoslavije 1941., anektirala dio slovenskog teritorija
U ovom radu prikazan je ustroj i djelatnost konzularnog
predstavništva Nezavisne Države Hrvatske u Rijeci na temelju arhivske
građe o istoimenom konzulatu koju sam istraživao u Državnom arhivu
u ...Rijeci. Na početku rada predstavljene su opće činjenice o osnutku,
djelatnicima i povijesti konzulata. Činjenice su historiografski obrađene
u djelima Irvina Lukežića „Povijest riječkih konzulata, Konzulati u Rijeci
kroz povijest“ te Antuna Girona i Petra Strčića „Poglavnikovom Vojnom
uredu“. Činjenice o ustroju te konkretnim djelatnostima konzulata rezultat su istraživanja arhivske građe i inventarnog fonda Državnog arhiva u Rijeci o temi konzulata NDH. Na građi sam sustavno radio mjesec i pol dana. Primarno sam obradio službene spise i okružnice koje je Ministarstvo vanjskih poslova NDH upućivalo namještenicima konzulata, a koji su se ticali bitnih vanjsko političkih problema kao što su izdavanja dozvola za povratak hrvatskih radnika iz Njemačke, postupci kod izdavanja viza te imenovanja i razrješenja dužnosti konzula i dokonzula.
U radu se analiziraju tekstovi talijanskog arhitekta, kritičara i teoretičara arhitekture i restauriranja Camilla Boita nastali u sedmom desetljeću 19. stoljeća. Tekstovi su objavljeni u dnevniku La ...Perseveranza i časopisima Il Politecnico i Nuova Antologia. Analizirajući Boitove rasprave o natječajima, aktualnom stanju arhitektonskog projektiranja i potrebi nastanka nacionalne arhitekture, autor ih stavlja u kulturni i politički kontekst nastanka ujedinjene Kraljevine Italije.
U radu se, s naglaskom na nove arhivske izvore, prikazuju glavne značajke pomorstva Nezavisne Države Hrvatske (NDH) na Jadranu u razdoblju dok su na snazi bili Rimski ugovori od 18. svibnja 1941., ...kojima je Kraljevina Italija anektirala znatne dijelove Dalmacije i dijelove Hrvatskog primorja. U ljeto 1941. talijanska vojska preuzela je upravu nad takozvanim Razvojačenim pojasom, koji je obuhvaćao cjelokupnu jadransku obalu koja je nakon Rimskih ugovora pripala NDH. Takvo stanje trajalo je do objave kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine. U radu se teži prikazati stanje pomorskog parka NDH u navedenom razdoblju, kao i odvijanje pomorskog prometa i stanje hrvatskog ribarstva u kontekstu odnosa između Kraljevine Italije i NDH.
Prilog je nastavak autorova istraživanja jednoga segmenta biografije poznatoga književnika Vladana Desnice (1905. – 1967.). Nasuprot određenim interpretacijama koje tvrde da je Desnica tijekom ...Drugoga svjetskog rata bio suradnik Narodnooslobodilačkoga pokreta te da je krajem rata počeo raditi u Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske, autor smatra da je Desnica u tom razdoblju djelatno surađivao s talijanskim vlastima u anektiranoj Dalmaciji, a nakon kapitulacije Italije bio djelatan u četničkom pokretu. Osim toga, blizak Talijanima i četnicima bio je i stric Vladana Desnice, Boško Desnica. Prelazak Boška i Vladana Desnice na stranu Narodnooslobodilačkoga pokreta krajem 1944. bio je posljedica spleta okolnosti i taktike komunista,
kojima je u tom razdoblju cilj bio privući na svoju stranu dio srpskoga stanovništva u sjevernoj Dalmaciji koji je bio vjeran monarhiji i četnicima.
Odnos vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema talijanskoj okupaciji i aneksiji jednoga
dijela hrvatskoga primorskog područja (svibanj 1941.- rujan 1943.) nemoguće je cjelovito
analizirati bez uvida u ...način na koji je u tom razdoblju hrvatsko “dirigirano novinstvo”
u domaćoj i inozemnoj javnosti stvaralo sliku o sudbini tih krajeva. U tom se
smislu u ovom članku raspravlja o tretmanu jadranskih tema u središnjemu hrvatskom
dnevniku, zagrebačkom Hrvatskom narodu do kapitulacije Italije u rujnu 1943. Autor
ujedno dolazi do zaključka da je pisanje hrvatskih novina, u kontekstu mnogobrojnih
protutalijanskih i “iredentističkih” istupa hrvatskih državnih dužnosnika i vojnih časnika,
predstavljalo jedan od važnih čimbenika koji je talijansku diplomaciju i vojsku
motivirao na pokušaje dubljega političkoga, gospodarskog, pa i teritorijalnog posezanja
u Hrvatsku. Dok se u Hrvatskoj širila mržnja prema Italiji, talijanska je strana s razlogom
Hrvatsku smatrala nelojalnim saveznikom, ne želeći shvatiti da je upravo talijanski
imperijalizam onemogućio stvarno savezništvo.
Uloga Vincenza Serrentina u društvenim aktivnostima grada Zadra u razdoblju
između dvaju svjetskih ratova, kao i njegovi kasniji postupci tijekom Drugog
svjetskog rata, ostali su ipak ključno ...obilježeni s dva najvažnija događaja.
Prvi se odnosio na njegovo sudjelovanje u radu Izvanrednog suda za Dalmaciju
ustrojenog krajem 1941., a drugi na obnašanje dužnosti prefekta Zadarske provincije
tijekom 1943. i 1944. godine. I jedan i drugi bili su ostvareni uz činjenicu
Serrentinove pripadnosti fašističkoj stranci. Navedeni događaji, s obzirom
na okolnosti, imali su ozbiljnih posljedica, pa je protiv Serrentina nakon rata
pokrenut sudski proces. Upravo je taj proces, kao i Serrentinovo sudjelovanje
u radu Izvanrednoga suda, ostavilo iza sebe niz pitanja i prijepora, i nametnuli
određene sumnje.
PDF
