Autor je na temelju dijela pisama bosansko-đakovačkog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera upućenih u razdoblju od 1875. do 1884. hrvatskom povjesničaru umjetnosti, slikaru i političaru ...Isidoru Kršnjavome prikazao rano razdoblje njihovih inače vrlo kompleksnih odnosa. Usvrdio je da Strossmayerova pisma Kršnjavome od 1875., pa sve do raskida njihova prijateljstva 1884., svjedoče o velikoj privrženosti i prijateljstvu, a ujedno se odnose i na neke od važnijih suvremenih dogadaja u Hrvatskoj i Europi, što ovoj korespondenciji daje karakter relevantnog izvora za upoznavanje hrvatske kulturne i političke povijesti druge polovice 19. stoljeća.
U tekstu se raspravlja o ranom djelovanju arhitekta Pietra Nobilea (1774–1854.). Autor objavljuje dva Nobileova crteža Dioklecijanove palače u Splitu i dva dokumenta o uspostavi arheološke i ...konzervatorske službe u Istri i Dalmaciji. Oni se tumače kao svjedočanstva promjena u percipiranju kulturnoga nasljeđa na ovim područjima, na kojima se primjenjuju
koncepcije rimskih restauratora s početka 19. stoljeća. Smještajući ih u povijesni kontekst, autor ih vidi i kao rane dokumente europske politike zaštite spomenika.
Cilj ovog članka je ukratko predstaviti propise i ciljeve litavske kulturne politike u vezi s kulturnim publikacijama, predstaviti modele izdavanja jedne od najvećih i najvažnijih litavskih ...književnih publikacija Kulturos baraiai i raspravljati o njenoj važnosti za litavsko književno društvo. Kultura je za malu zemlju jedno od najvažnijih obilježja identiteta i zato moramo prepoznati trajnu vrijednost i misiju književnih medija – informirati o književnom životu, utjecati na ukus javnosti, biti aktivan dio kulture, alata za društveno obrazovanje i prostora u kojem se stvaratelji mogu izraziti. S druge strane, sve veća globalizacija i promjenjive potrebe društva mogu postaviti pitanje obavljaju li književne publikacije svoju misiju na moderan način, ako se kultura ne izjednači s užim umjetničkim pojmom. Kulturos barai je jedan od više od 20 litavskih književnih časopisa s dugom tradicijom. Započet 1965. godine kao amatersko izdanje, časopis se zahvaljujući utjecajnim autorima pretvorio u publikaciju koja je namijenjena oblikovanju kulturne strategije. Godine 1988. događaji javne rasprave koje je organizirao Kulturos barai dali su poticaj za stvaranje Reformskog pokreta u Litvi. U to se vrijeme u Litvi mijenjala cjelokupna kulturna situacija – kada je uspostavljen Reformski pokret, kultura se počela shvaćati kao temelj identiteta, a književne publikacije postale su prostor koji je pomogao vraćanju sjećanja. Književne stranice bile su neisplative za tek rođene masovne medije, ali su bile važne kao znak prestiža. Kulturos barai, koji je prije nekoliko desetljeća odigrao važnu ulogu u oblikovanju kulturnog ukusa u društvu, i dalje je jedna od najnaprednijih i najsuvremenijih književnih publikacija koja na najbolji mogući način obavlja svoje upravljanje sadržajem i organizaciju širenja. Istraživanje se temelji na intervjuu s glavnim urednikom časopisa Kulturos barai.
Suvremena društva su višekulturna. To je jednostavna tvrdnja o složenu stanju koje nameće niz pitanja. Jedno od osnovnih pitanja, način regulacije odnosa između različitih kultura u društvu, ...postavlja se u ovome radu. Stavljanjem u središte pažnje dva pluralistička pristupa regulaciji odnosa iżmeđu kultura – multikulturnog i interkulturnog – pokušava se ukazati na slojevitost problema vezanih uz regulaciju kulturne različitosti u suvremenom društvu. Pokazuje se da politike prihvaćanja kulturnih i etničkih različitosti imaju dodirnih točaka, da se koncepcijski prepleću, ali i da se bitno razlikuju. Isto tako, pokazuje se da jedna kulturna politika može imati više lica kada se radi o njezinu provođenju u stvarnosti. Izdvajanjem interakcije kao bitnog obilježja kulture i kulturnoga identiteta želi se istaknuti njezina važnost u koncipiranju kulturnih politika jer tek uključivanje interakcije u te politike značilo bi prihvaćanje stvarne naravi kulture i društvenih odnosa. Tu osnovnu namjeru rada provodi se tako što se u prvom dijelu iznose osnovna obilježja kulture i kulturnoga identiteta putem osnovnih teorija i pogleda na njih. Usput se opominje na niz procesa i pojava u vezi s njima. U drugom dijelu daje se presjek kulturnih politika – od asimilacijskih do pluralističkih (govori se o asimilaciji, »loncu za topljenje«, integraciji te o multikulturalizmu i interkulturalizmu). To se čini prije svega kritičkim određivanjem i problematiziranjem pojmova, a djelomice i pregledom te procjenom kulturnih politika. Razlog usmjerenosti na pojmove jest pretpostavka da oni impliciraju specifičan pogled na svijet i da zato nije nevažno kako se društvene pojave određuju i koja im se imena daju.
Rad se bavi različitim tumačenjima i predodžbama o kulturnom djelovanju Zrinskih i Frankopana u 17. stoljeću. Pritom se nudi svojevrstan pregled dijela literature s područja kroatistike i povijesti o ...zrinsko-frankopanskoj kulturnoj politici u ranome novom vijeku. Autor propituje razloge korištenja jezika zasnovanog na kajkavskom, čakavskom i štokavskom narječju u književnim i administrativnim tekstovima Zrinskih i Frankopana. Uspoređuje kroatističke i historiografske radove o jeziku koji su koristili članovi tih dviju obitelji, s posebnim naglaskom na propitivanje onih interpretacija koje djelovanja tzv. ozaljskog jezično-književnog kruga predstavljaju kao organizirana i svjesna nastojanja za jezičnim, kulturnim i političkim ujedinjenjem Hrvata, a koje su doprinijele učvršćivanju položaja Zrinskih i Frankopana u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji.
Kao protuteža ideologijama kulturnog pesimizma i konzervativizma, kulturni optimizam pojavljuje se kao glavni normativni sadržaj modemosti. U današnjem trenutku u Hrvatskoj kulturni je optimizam ...vidljivo splasnuo. Hrvatska umjetnička kultura, međutim, dugo je živjela i još živi kao najkreativniji i najraznovrsniji kulturni kapital. Hrvatska državna kulturna politika u sadašnjoj fazi selektivno potiče i usmjerava kulturne sadržaje koji su podobni za afirmaciju nacionalnog identiteta i kohezije u zemlji i inozemstvu te uklapanje u najprobitačnije grane tržišne privrede, prije svega turizam. Takva se faza kulturne politike može u osnovi okarakterizirati kao neokonzervativna. U skladu s osnovnim polazištem kulturnog optimizma, tu fazu ne smatramo konačnom.
Novi i plodonosniji trenutak hrvatske kulture i kulturne politike nastupit će kada se dvije sfere, državna i nedržavna (privatna, neprofitna i alternativna), interesno i kreativno povežu. Buduće interakcije unutar tih dviju sfera i između njih mogu stvoriti nove kulturne koalicije. One će mnogo bolje od sadašnjih odgovarati i kulturnoj tradiciji i budućem kulturnom razvoju u Hrvatskoj.
Obrazovanje i etničke manjine Čačić-Kumpes, Jadranka
Migracijske i etničke teme,
12/1991, Letnik:
7, Številka:
3-4
Paper
Odprti dostop
Obrazovanje manjine istovremeno je i način njezina integriranja u društvo i sredstvo zaštite njene posebnosti. Suprotstavljenost ili harmoničnost ovih funkcija ovisi i o kulturnim politikama kojima ...se manjinske kulture nastoje asimilirati, u dodiru s drugima pretvoriti u novu kvalitetu (mel¬ting-pot), priznati kao zaseban entitet (multikulturalizam) ili afirmirati kao djelatni dio društva koji traje i obogaćuje (interkulturalizam). Sve te politike odrazuju se i u odgojno-obrazovnom sustavu (i školi) koji pak, kao izraz društva i socijalizacijski činilac utječe na formiranje identiteta (osobnoga i grupnog). Svojim identitetom manjinska se grupa izdvaja od ostalih. Namjera je ovog rada da uvidom u dosadašnja znanja (o obrazovanju manjina) preko određenja osnovnih pojmova (identiteta, manjine, pojedinih obrazovnih strategija) i nekih konkretnih iskustava (unutar dosadašnjeg hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava) posluži kao moguće polazište za sociološki pristup odnosu obrazovanja i etniciteta (u kontekstu problematike nacionalnih/etničkih manjina).
DRŽAVA I KULTURA Kalanj, Rade
Socijalna ekologija,
09/1998, Letnik:
7, Številka:
4
Paper
Odprti dostop
Tekst se bavi propitivanjem odnosa države i kulture kao jednim od ključnih, ali dosta zanemarenih pitanja modernog poimanja razvoja. Kulturna je dimenzija uvedena u razvojnu tematiku kao izraz ...prevladavanja ekonomizma. Gledana iz te perspektive, država nema samo ekonomsku nego i kulturnu ulogu. Za problematizaciju odnosa države i kulture vrlo su relevantne ideje velikog povijesničara i mislioca Jacoba Burckhardta koji je, gotovo idealno–tipski, analizirao dva različita društvena oblika: jedan u kojemu država uvjetuje kulturu i drugi u kojemu kultura uvjetuje državu. No taj je odnos u suvremenom razvoju kompleksniji. Stoga se za njegovo razumijevanje predlažu dva metodičko–disciplinarna motrišta: kulturno–antropološko i sociološko–politološko. Prvo inzistira na integrativnoj funkciji kulture, njezinoj ulozi u oblikovanju moderne države, a drugo se bavi analizom političke moći kao subjekta kulturnog razvoja. Me|utim, u suvremenim se uvjetima pojavljuje i faktor tržišta, zbog kojeg odnos države i kulture nije više tako dihotomičan kao u tradicionalnoj opreci država/kultura. Stoga tekst pokušava naznačiti kako vladavina tržišta utječe na ponašanje kulturnih aktera i na djelovanje države.
PDF
