Rad analizira pjesme Tadijanovićeva ciklusa
Dani djetinstva
, zasebno objavljenoga 1937. godine. U plastičnoj evokaciji djetinjstva razabire se infantilni glas lirskoga subjekta, ali i njegov odrasli ...glas, koji u dječji jezik zaodijeva egzistencijalne spoznaje. Analiza u radu prati motive seljačke svakodnevnice oblikovane iz dječje perspektive, a potom dječakovu svijest o siromaštvu pojedinih vršnjaka i društvenoj nejednakosti, prisutnoj već od školske dobi. Ciklus završava pjesmama koje spominju ranjenike, odlazak dječakova oca u rat i dječakovo pismo ocu na ratište. Tri glavna tona, najčešće isprepletena, oblikuju Tadijanovićeve pjesme o djetinjstvu: idilično-šaljivi, naivno-religiozni i socijalni. Ljudi i prirodne pojave prikazuju se u pokretu, a situacija kojoj je pojedina pjesma posvećena iznosi se
in medias res
. Lirski subjekt govori u prezentu rabeći mnogo eliptičnih te upitnih i uskličnih rečenica, pa se njegove uspomene doimaju kao da su izravno povučene u sinkroniju. Posljednja pjesma ciklusa ima funkciju epiloga. Odrasli lirski subjekt odmiče se od sebe nekadašnjega te svoj pjesnički povratak u djetinjstvo objašnjava kao suprotstavljanje dječje vedrine ratu, ubijanju i smrti.
The paper analyses the poems of the cycle
The Days of Childhood
by Dragutin Tadijanović,
separately published in 1937. In the vivid evocation of childhood, the infant voice of
the lyrical subject can be discerned, but also his adult voice, who dresses his existential
cognitions into children’s language. The analysis of the paper follows the motives of
peasant daily life, shaped from the children’s perspective, and then the boy’s awareness of
the poverty of some peers and social inequality, already present from school age. The cycle
ends with poems that mention wounded people, the departure of the boy’s father to war, and
the boy’s letter to his father on the battlefield. Three main tones, most often intertwined,
shape Tadijanović’s poems about childhood: idyllic-humorous, naive-religious, and social.
People and natural phenomena are depicted in motion, and the situation to which a particular
poem is dedicated is expressed
in medias res
. The lyrical subject speaks in the present tense,
using many elliptical, interrogative and exclamatory sentences, so his memories seem to
have been drawn to synchrony. The adult lyrical subject distances himself from the former
self and explains his poetic return to childhood through opposing children’s serenity to war,
killing and death.
In der Arbeit werden die Gedichte aus Tadijanović’ 1937 separat veröffentlichtem Zyklus
Dani djetinstva
Kindheitstage analysiert. In der plastischen Evokation der Kindheit lässt
sich die infantile Stimme des lyrischen Subjekts erkennen, aber ebenso seine erwachsene Stimme, die existenzielle Erkenntnisse in kindliche Sprache kleidet. Die Analyse verfolgt
die Motive des ländlichen Alltags, die aus der Kinderperspektive beschrieben werden, und
behandelt schließlich das Bewusstsein des Jungen für die Armut einzelner Gleichaltriger
und für soziale Ungleichheit, die bereits im Schulalter präsent ist. Der Zyklus schließt
mit Gedichten von Verwundeten, vom Vater des Jungen, der in den Krieg zieht, und vom
Brief, den der Junge dem Vater an der Front schreibt. Die Gedichte des Autors über die
Kindheit sind von drei, meist ineinanderfließenden Haupttönen gekennzeichnet: idyllischhumoristisch, naiv-religiös und sozial. Menschen und Naturphänomene werden in Bewegung
dargestellt und die Situation, der das jeweilige Gedicht gewidmet ist, erfolgt
in medias res
.
Das Lyrische Subjekt äußert sich im Präsens und in zahlreichen Ellipsen, sowie Frage- und
Ausrufesätzen, wodurch der Anschein erweckt wird, dass seine Erinnerungen unmittelbar
in die Gegenwart herbeibeschworen sind. Das letzte Gedicht des Zyklus fungiert als Epilog.
Das erwachsene lyrische Subjekt gleitet fort von seinem einstigen „ich“ und entfaltet seine
dichterische Rückkehr in die Kindheit als einen Gegenentwurf der kindlichen Heiterkeit
gegenüber dem Krieg, Töten und Tod.
Članek obravnava Bahtinovo dialoškost in Ducrotovo polifonično teorijo izjavljanja kot možni teoretski izhodišči za rekonstrukcijo pojma lirski subjekt. V prvem delu predstavi Bahtinove teze o ...monološkosti poezije in jih ovrže s koncepti Bahtinove metalingvistike. V drugem delu predstavi Ducrotov prenos Bahtinove polifonije v lingvistiko in njegovo polifonično teorijo izjavljanja primerjalno osvetli z nekaterimi koncepti Benvenistove teorije diskurza.
Car je gol Milanko, Andrea
FLUMINENSIA,
07/2017, Letnik:
29, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Cilj je rada uputiti na jezične i figuralne mogućnosti koje je iskoristio Ivan Slamnig u pisanju pjesama, s posebnim osvrtom na manipulacije lirskim subjektom. Umjesto da se lirski subjekt proglašava ...maskom pjesnika Slamniga, kakvim jedinstvenim fikcionalnim humanoidnim govornikom koji u sebi objedinjuje sve manifestacije lirskog subjekta ili pak kodiranim lirskim govorim o izvanjezičnoj (autorovoj, političkoj, kulturnoj itd.) zbilji, ta se analitička kategorija promatra
kao figura, učinak jezika. Na podlozi duge lirske tradicije iskazivanja
iz pozicije ja, Slamnigovi razni tipovi lirskoga govora i/ili gledanja izazivaju humorističan učinak, potvrđujući takvim „upadom” u pravilan niz Slamnigovih pjesničkih prethodnika da je sâmi niz poredak s pukotinama. Potonja se tvrdnja oslanja na psihoanalitičku argumentaciju Alenke Zupančič, dok teza o dezintegraciji iskazivačkog jastva kod Slamniga ima dva argumentacijska uporišta: s jedne strane, citatna teorija performativa Judith Butler naglasak stavlja na ponovljivost i kontingenciju svakoga govornog čina; s druge strane, polifonijska teorija iskazivanja Oswalda Ducrota luči empirijskog autora, govornika i
iskazivača, sugerirajući da je svakom jezičnom iskazu imanentna polifonija.
In this paper, the lyric subject of the Croatian poet Ivan Slamnig is analyzed with an underlining idea that his modernist poetics is characterized by disintegration of the enunciating self. This premise goes agianst the grain of dominant and/or more traditional approaches to
Slamnig’s poetry, which have shared the assumption that the enounced of
the poem has more value or authority in determining the meaning of the poem. This reductionist view has taken two distinct forms (albeit not different in kind): the lyric subject is either a human-like fictional speaker or a mask taken on by the author. Relying on the performative citational theory of Judith Butler and polyphonic theory of enunciation of Oswald Ducrot, the author demonstrates how the lyric subject is being
subverted both on the levels of enunciation and the enounced. The enounced is always-already framed or produced by its enunciation. The split within the lyric subject itself, in most cases achieved by humor, reveals the purported anthropomorphic enunciating instance to be an effect of the poem, rather than the mask of its poet, or a single unique
fictional character, or a secret codified speech on contextual reality.
Psychoanalytic perspective of Alenka Zupančič is in this sense particularly instructive since it explains how humor breaks the illusion
of wholeness and uniqness of the Symbolic order. By inserting an “odd-one” in the tradition of lyric subjects, i.e. a volatile subject with crazy-making or drunken behaviour, or an infantile observer and/or an invalidated speaking subject in any other way, shape or form – Slamnig demonstrated how this analytical category is being speech-produced, rather than speech-producing. The latter corresponds to
Austin’s speech act theory main idea – that language is performative, rather than constative, which is crucial for understanding how Slamnig’s
poetry performs within what has received from without.
The author begins by presenting the standpoint that it is important to differentiate between two fundamental sets of facts in contemporary Croatian poetry (1990 – 2022).The first set arose due to the ...pressure of external factors. The author mentions five such factors. These are: the revival of "public knowledge" about Croatian poetry due to lifting the ban on certain author names; an increase in the number of female authors; a surge of works in the chakavian and kajkavian "varieties"; a change in public attitudes towards religious poetry; the founding of a specific publishing infrastructure where the work of both public and private publishing houses is combined. The second set of facts emerged due to the internal dynamics of contemporary Croatian poetry itself. Within this set, the author distinguishes between two levels. A special technical pragmatism has been established at the first level, thus allowing authors to freely employ different layers of modern literary heritage. This technical pragmatism is supported by the strive towards authorial singularity and a specific resistance towards the act of reducing poetic autonomy to the existing social context. At the second level, the author describes the presence of four distinct lyrical subject in the practices of contemporary Croatian poetry. These are: the chronicler of existence; the cartographer of enigmatic everyday life; the creator of linguistic boundaries; the advocate of spirituality. Dynamic relationships between these two levels create a "pluripoetic" field where different technical approaches intersect with certain traces of these mentioned lyrical subjects. The author points towards an intricate "conclusive" image of contemporary Croatian poetry. However, it is suggested that the reliance on the outlined analytical foundations may lead to the appropriate critical and research approaches which could deal with this complexity. Their point of emergence is literary criticism, that also started as a literary text.
Rad se bavi pitanjem mogu li umjetnička djela, u rasponu od pisanih do slikovnih, biti
utočištem pred radikalnom preobrazbom subjektivnosti koju pokreću traumatski događaji
u društvenoj i povijesnoj ...stvarnosti. Stoga se u prvoj etapi izlaganja daje pregled
problema suvremenih tumačenja traume. Potom se izlaže Freudovo uvođenje umjetnosti
kao analogije za tumačenje traume u važnom spisu S onu stranu načela ugode. Završni
dio izlaganja pokušava rasvijetliti kako njemački kritičar Walter Benjamin kroz kritičku
razmjenu s Freudovom koncepcijom šoka gradi svoju koncepciju lirskoga subjekta (O
nekim motivima u Baudelairea) i promatračkoga subjekta (Umjetničko djelo u doba
njegove tehničke reproducibilnosti). Kroz takvo se izlaganje Freuda i Benjamina
pokazuje da trauma ima ulogu razlomnoga događaja, kako tvrde suvremeni istraživači
traume, samo ako se društvena i povijesna stvarnost poima kao dovršena i cjelovita
U radu se nastoje kritički razmotriti rasprave o dvjema retoričkim
figurama, apostrofi i prozopopeji, zajedno s njihovim političkim i
etičkim konzekvencijama koje su se zadržale u suvremenim ...pristupima proučavanju lirike od 1980-ih, kada su prvi put izašle na vidjelo. Ako je apostrofa konstitutivna za pjesništvo, a prozopopeja je u podlozi svakog čina čitanja, tada, na teorijski vrlo zanimljive načine, prozopopeja generira sasvim konkretnu ideju pjesništva, podupirući ju institucijom znanosti o književnosti. Ta se ideja ponajprije ostvaruje u antropomorfizaciji lirskog subjekta. No da je ipak riječ o interesnom čitanju koje se još od romantizma prerušava u apriorizam, dokazuje se u nastavku rada analizom tekstova Barbare Johnson psihoanalitičke i dekonstrukcijske provenijencije.
Kalnovečki razgovori (1979.) Ivana Goluba opsežna su pjesnička struktura, sačinjena uglavnom od dijaloških i monoloških iskaza. Pritom je tek iz dijela iskaza jasno vidljivo tko su njihovi nositelji. ...Najčešće je to mali Ivica koji u djelu iznosi svoje reminiscencije na djetinjstvo u rodom podravskom selu Kalinovcu. Kao nositelji pojedinih iskaza mogu se identificirati i pojedini članovi njegove uže obitelji te pojedini susjedi i mještani. No, u ne tako malom broju iskaza nije niti izdaleka jasno tko ih izgovara. S obzirom na to, nakon rekonstrukcije onih nositelja iskaza za čiji identitet postoje više ili manje pouzdani pokazatelji, pokušava se s jedne strane nazrijeti tko bi mogli biti nositelji onih iskaza u kojima takvih pokazatelja nema te s druge strane objasniti zašto se identitet nositelja tih iskaza ne navodi.
U radu se istražuju modusi egzistencije lirskoga subjekta u dvoidiomnome
pjesničkom stvaralaštvu Dragutina Domjanića. U prvome dijelu uspostavlja se teorijski okvir istraživanja pozivanjem na ...strukturalističko-semiotičke
postavke o statusu i pojavnim varijantama subjekta (lirskog »Ja«) kao temeljne tekstualne (is)kazivačke instancije u sferi lirike. U drugome se dijelu detektiraju pobrojeni tipovi lirskoga subjekta i komunikacijskih situacija u Domjanićevoj poeziji, pri čemu se posebna pozornost posvećuje i vrstama adresata te nimalo nezamjetnim različitostima »modela subjekta« njezina kajkavskog, odnosno štokavskog pola.
Razprava obravnava imenovanje "lirskega subjekta" v Murnovi krizni romantični pesmi Ko dobrave se mrače glede na njihov temelj, naravo. Temu imenovanju sledi v Novo zavezo in v njem prepozna ...novozavezni metafori, potem pa se obrne k sklicevanju na Biblijo v Murnovi poznejši kmečki liriki, ki zdaj postane slišno pri vzklicevanju temelja samega v njegovi epifani navzočnosti.
Autor u ovome članku analizira pjesmu ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama »Noću sam se umivao vani«, stavljajući u prvi plan odnos filozofije i pjesništva, te odnos pjesnik– svijet koji podrazumijeva ...neku filozofiju povijesti. Postavljajući pitanje može li se uopće jedna filozofija povijesti izreći pjesničkim jezikom, autor polazi od Benjaminove analize slike Paula Kleea Angelus Novus smatrajući bitnim uvođenje mesijanskog momenta u raspravu, te vrlo slične momente nalazi u Mandeljštamovoj pjesmi. Riječ je o razotkrivanju istine koju su skrivali pojmovi ‘novo društvo’, ‘novi čovjek’ ili ‘nova epoha’. Autor tvrdi da Mandeljštamova pjesma na lapidaran način iznosi suočavanje pojedinačnog subjekta s poviješću samom i to na njenom kraju. Detaljnom analizom simbolike brojeva i riječi kojima se služi Mandeljštam, autor ga tumači kao pjesnika apokalipse. Iako pjesma u svojoj strukturi ima opće karakteristike moderne lirike, nemoguće ju je razumjeti bez stavljanja u kontekst eshatologije imanentne kršćanskoj predaji. Autor, ipak, ne misli da se istina ovoga djela može svesti samo na tu predaju – Mandeljštam je, kao i Hölderlin, pjesnik svjestan pjesničkog poziva, ali u mraku svjetske noći kod njega nema Hölderlinovog poziva iz pjesme »Povratak«: »Anđeli dana, dođite!«
PDF
